Prijić, Aleksandar Aco, slikar (Tivat, 17. XII 1920 – Nikšić, 5. II 1986). Završio je gimnaziju u Nikšiću 1940. Tokom rata bio je u logorima u Bugarskoj, Rumuniji i Njemačkoj. Likovno obrazovanje stekao je u cetinjskom → Ateljeu Ministarstva prosvjete NRCG, a potom se usavršavao kod → Mila Milunovića i → Petra Lubarde do 1951. Bio je direktor Muzeja NOB-a na Cetinju (1950–1959) i direktor Moderne galerije u Titogradu (1959–1978). Sa → Gojkom Berkuljanom i → Brankom Filipovićem Filom formira 1951. prvu likovnu grupu u Crnoj Gori – „Trojica” (→ Likovne grupe). Studijski je boravio u Grčkoj (1953), Italiji (1954, 1960) i Francuskoj (1957). Bez oficijelnog slikarskog obrazovanja stupa u slikarstvo redovnički ustrajno, prevratnički zaneseno. Kaleidoskop pitoresknog pejzaža Skadarskog jezera opisao je magičnom snagom ovog fantastu i racionalistu istovremeno, rezultirajući neizmjernim varijacijama ove prirodne arabeske. On stvara u različitim tehnikama (ulje, pastel, tempera, akvarel) i deskriptivne i apstraktne panorame planinskih predjela i Primorja, sa „fantastikom oblika flore tla i morskog dna”. U duhovnom i umjetničkom stapanju s crnogorskim pejzažom, manirom koji ide od ekspresionizma ka nadrealizmu, ostvario je impresivan opus jedinstvenog umjetničkog integriteta. Otkrivajući boje i oblike crnogorskog podneblja, u ranoj fazi, pod nesumnjivim uticajem Lubardinog ekspresionizma i Milunovićevog osavremenjenog klasicizma, ispoljava afinitet osobito za šire panorame, koje se otvaraju sa Belvedera oko Cetinja, iznad Primorja i Boke, sa Pavlove strane na Skadarsko jezero. Prvim kreacijama, koje pripadaju „izvjesnom ekspresivnom realizmu”, iskazuje dominantnu motivsku opredijeljenost za pejzaž, medijum pune stvaralačke objektivacije (Žabljak Crnojevića, 1946). On nije zapao u puki eklekticizam i epigonstvo, već je kao samosvjesni individuum usavršavao likovni rukopis postupnim evolucijama, gradeći tako estetsku nezavisnost i stvaralački dignitet. Kao referentna tačka u njegovom stvaralaštvu ostaje primat kolorističke nad crtačkom ravni. Nakon zagraničnih studijskih boravaka, registruju se izvjesne inovacije u tematsko-motivskom prosedeu (slika figure, ulice, mrtve prirode) ovog „najdosljednijeg hroničara ljepota Crne Gore”. On radi i manji ciklus slika sa tematikom iz NOB-a (Popaljeni Brajići; Jasikovac i dr.). Slijedom vremena, umjetnika sve više opsesivno invocira tajanstvo oblika crnogorskih planina, kamena rapsodija elizijske ili demonske intoniranosti, shodno vremenskom ramu, ključ za razumijevanje kosmogonijskih principa. Kamen, sa crtežom – kao najstarijim odrazom ljudske duhovnosti i zapisom božjih zapovijesti – jedinstvena je spona između domena prirode i domena duha. Taj trag božanskog i ljudskog inicira meditacije o čovjeku i svemiru, o trošnosti i vječnom trajanju. Strukturalnošću i atraktivnom asocijativnošću, nadasve svojim antropomorfnim linijama, kamen ga podstiče da slika kaluđerice – više verzija (od 1960. do 1969) – mistično-demonične atmosfere, različitih po koloritu i fakturi. Potom perceptivnost sve više lirski fokusira na lišaj – biljeg na kamenu. Ti simboličko-poetski likovni zapisi nijesu puki intermeco, već integralni dio njegovog autohtonog umjetničkog stvaranja. Pejzaž sada svodi na reducirane karakteristike tla, gotovo linearnu dimenziju (Crnogorske njive, 1969; Traštovi, 1978). Sva estetska istraživanja u procesu definisanja likovne sintakse i građenju umjetničkog personaliteta, izvjesne mijene i periodične oscilacije, nijesu relevantne činjenice za decidnu stilsko-motivsku periodizaciju stvaralačkog opusa A. Prijića, budući da ne postoje posve konzistentni ciklusi jednog, u znatnoj mjeri homogenog, djela. Monografije o A. Prijiću: Aleksandar Aco Prijić, predgovor i rezime Olga Perović, NIO „Pobjeda”, Titograd, 1988; Aleksandar Aco Prijić, Muzeji i galerije Podgorice, Podgorica, 2011. Imao je preko 20 samostalnih i preko 150 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a njegovi radovi nalaze se u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama širom svijeta. Laureat je značajnih nagrada za slikarstvo i odličjâ za društvenopolitički angažman: Nagrada za slikarstvo Predsjedništva Vlade NRCG (1948); Trinaestojulska nagrada (1961; 1965); Nagrada Umjetničke galerije, Cetinje (1967); Nagrada oslobođenja Titograda (1968); Nagrada AVNOJ-a (1983); Orden rada sa srebrnim vijencem (1957); Orden rada sa zlatnim vijencem (1968); Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima. Jedan je od osnivača (1946), sekretar i predsjednik (1959–1967) ULUCG-a. Za vanrednog člana CANU (→ Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) izabran je 1985.