Crna Gora i Bugarska. Politička saradnja Crne Gore i Bugarske počinje nakon Berlinskog kongresa (→ Berlinski kongres i Crna Gora), a do prvog kontakta između crnogorskog i bugarskog vladara došlo je sredinom 1879. godine. Najprije je bugarski knez → Aleksandar Batenberg, jula 1879, obavijestio knjaza → Nikolu I Petrovića Njegoša da je stupio na prijesto, iskazujući želju za uspostavljanjem saradnje između dvije zemlje i njegovanjem prijateljskih odnosa. Knjaz Nikola je bugarskom vladaru čestitao stupanje na prijesto, obećavši da će učiniti sve da između Crne Gore i Bugarske uspostavi iskrene i srdačne odnose. Savezništvo u djelovanju protiv Osmanskog carstva prirodno se nametalo dvjema knjaževinama nakon odluka Berlinskog kongresa. Uprkos razlikama u njihovom međunarodnom statusu i političkom okruženju, sličnost osnovnih pravaca spoljnopolitičke i nacionalnopolitičke djelatnosti Crne Gore i Bugarske poslije 1878. učinila ih je bliskim saveznicama. Prema tvrdnji crnogorskog ministra inostranih poslova, glavna tema u pregovorima Crne Gore i Bugarske bila je podjela osmanskih provincija. Uz podsticaj ruske vlade, crnogorski ministar inostranih djela je u ime knjaza Nikole 1896. ponudio Bugarskoj rad na sporazumnoj podjeli evropske Turske, shodno liniji aspiracija balkanskih država. Ovim sporazumom, kome je trebalo da pristupi Srbija, željela se preduhitriti namjera velikih sila da na Balkanu (→ Balkan – političke granice) crtaju granice prema svom nahođenju. Sa precizno utvrđenom linijom podjelâ osmanskih provincija, balkanske zemlje trebalo je da sačekaju povoljan momenat za akciju. Bugarski vladar je ovu ideju smatrao umjesnom, ali je crnogorskom ministru spoljnih poslova izrazio sumnju da će do sporazuma doći zbog neumjerenih aspiracija Srbije. Aprila 1883. došlo je do prve posjete bugarskog kneza Aleksandra Crnoj Gori. U razgovorima je zaključeno da Crna Gora i Bugarska nemaju potrebu da posebno utvrđuju oblike svog savezništva, budući da je ono unaprijed utvrđeno etničkom bliskošću i istovjetnim interesima oba naroda. U razgovorima je konstatovano da bi u slučaju rata protiv Osmanskog carstva, Crna Gora mogla računati na Bugarsku, isto kao i Bugarska na Crnu Goru. Ideja knjaza Nikole, koju je saopštio bugarskom vladaru, bila je da balkanske zemlje za pregovaračkim stolom, uz pokroviteljstvo Rusije, pregovaraju sa Osmanskim carstvom o podjeli njegovih evropskih teritorija. O realizaciji ovakve politike prema Osmanskom carstvu razgovaralo se na → Cetinju i tokom posjete bugarskog kneza → Ferdinanda I Saks-Koburg-Gote, jula 1896. godine. Tada je rečeno i da Crna Gora i Bugarska, u dogovoru sa ostalim balkanskim narodima, i uz pokroviteljstvo Rusije, moraju da spriječe miješanje velikih sila u rješavanje → Istočnog pitanja. Početkom 1896. crnogorski ministar inostranih djela uputio je prijedlog bugarskoj vladi o uspostavljanju zvaničnih diplomatskih odnosa i upućivanju bugarskog poslanika na Cetinje. Vlada u Sofiji je iskazala spremnost da uspostavi diplomatske odnose sa Crnom Gorom i uputi poslanika u crnogorsku prijestonicu, ali je tražila i da Crna Gora postupi na isti način. Sa Cetinja je odgovoreno da iz finansijskih razloga Crna Gora ne može otvarati nova poslanstva na strani, ali je ponudila da njen poslanik u Carigradu periodično obavlja dužnost poslanika u Sofiji. Ovaj prijedlog crnogorske strane bugarska vlada je prihvatila, pa je krajem 1896. postignut sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa između Crne Gore i Bugarske, s tim da početak zvaničnih veza označi dolazak bugarskog diplomatskog izaslanika na Cetinje. Budući da Bugarska nije imala međunarodno priznatu nezavisnost, u Sofiji je odlučeno da njeno diplomatsko izaslanstvo na Cetinju ima rang agencije. Januara 1897. na Cetinje je stigao bugarski diplomatski agent Konstantin (Spas) Konstantinović, koji je predao akreditivna pisma knjazu Nikoli. Bugarsko diplomatsko predstavništvo u Crnoj Gori bilo je u rangu agencije do 1909. godine. Nakon što je Bugarska stekla potpuno međunarodno priznanje (1908), njeno diplomatsko zastupništvo podignuto je u rang otpravništva poslova, a 1910, nakon što je Crna Gora proglašena za kraljevinu, ono je dobilo rang poslanstva. Konstantinović je bio na čelu diplomatske agencije do 1903, a nakon njega diplomatski predstavnik Bugarske bio je Dimitri Rizov (1903–1905). Od 1905. do 1906. bugarski diplomatski agent bio je Andrija Tošev, a od 1906. do 1913. na čelu misije bio je Nedeljko Kolušev. U namjeri da sa svojim balkanskim saveznicama (→ Balkanski savezi 1866–1912), Srbijom i Bugarskom, usaglasi politiku prema Osmanskom carstvu, Crna Gora je marta 1897. pristupila srpsko-bugarskom sporazumu, koji se zvanično naziva „Ugodba”. Maja 1909. Crna Gora i Bugarska su sklopile i Ugovor o trgovini i plovidbi. I početkom XX vijeka Crna Gora i Bugarska imaju slična polazišta u politici prema Osmanskom carstvu, iako je različit njihov odnos prema velikim silama (Rusiji i Austrougarskoj), koje imaju vodeću ulogu u rješavanju Istočnog pitanja. Istovjetnost crnogorskih i bugarskih ciljeva prema Osmanskom carstvu doprinijeće savezničkim odnosima između dvije zemlje, ali i dobrim odnosima između njihovih vladara. Tako su u znak uvažavanja crnogorskog vladara, bugarski kralj Ferdinand i njegov sin, prijestolonasljednik Boris, avgusta 1910. boravili na Cetinju u vrijeme proglašenja Crne Gore za kraljevinu. Dvije godine kasnije, tokom procesa formiranja Balkanskog saveza za rat protiv Osmanskog carstva, Crna Gora je zaključila usmeni sporazum sa Bugarskom. Pregovori su započeti krajem jula i vođeni su između predstavnika crnogorske vlasti i bugarskog poslanika na Cetinju Nedeljka Koluševa. Kolušev je nakon konsultacija sa bugarskim kraljem Ferdinandom I prihvatio prijedlog crnogorske vlasti da se, zbog ostvarivanja istorijskih, nacionalnih, političkih i ekonomskih interesa obje zemlje, započne rat protiv Osmanskog carstva, sa ciljem da se oslobode teritorije na Balkanu, koje su bile pod osmanskom vlašću. Najveći praktični značaj usmenog sporazuma je obaveza Crne Gore da prva stupi u rat (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13), dok je Bugarska trebalo da započne vojne operacije 30 dana nakon toga. Obje strane su se obavezale da neće sklapati separatni mir, te da će podržavati jedna drugu u dobijanju što većeg teritorijalnog proširenja. Na dan kada je Bugarska objavila mobilizaciju (30. septembar 1912), kralj Nikola je obavijestio Koluševa da će Crna Gora narednog dana izvršiti mobilizaciju, a da će crnogorske trupe vojne operacije protiv Osmanskog carstva započeti 9. oktobra. U Drugom balkanskom ratu Crna Gora je podržala Srbiju u sukobu sa Bugarskom, pa je poslala vojni odred kao pomoć Srbiji. Zbog toga je 1913. došlo do prekida diplomatskih odnosa između Crne Gore i Bugarske. Ž. Andrijašević, M. Kadić

Crna Gora i Bugarska od 2006. Poslije obnove crnogorske nezavisnosti (2006), ponovo se uspostavljaju diplomatski odnosi između Crne Gore i Bugarske. Bugarska je priznala nezavisnost Crne Gore 12. juna 2006, a diplomatski odnosi su uspostavljeni 2. avgusta iste godine. Nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa, prvi ambasador Crne Gore u Bugarskoj bio je → Milomir Mihaljević (2013–2017), a od 2017. ambasador je → Snežana Radović. Ambasadori Bugarske u Crnoj Gori bili su: Snežana Najdenova (2006–2008), Maja Nikolova Dobreva (2009–2013), Mladen Červenjakov (2014–2018) i Meglena Plugčijeva-Aleksandrova (od 2019). Od 2013. počasni konzul Bugarske u Podgorici je advokat Novica Jovović. → Predsjednik Crne Gore → Filip Vujanović boravio je u zvaničnoj posjeti Bugarskoj 2009, 2015. i 2018, predsjednik Bugarske Georgi Parvanov posjetio je Crnu Goru 2005. i 2007, predsjednik Rosen Plevnelijev 2014. i 2016, predsjednik Rumen Radev 2017, a potpredsjednica Bugarske Ilijana Jotova 2019. godine. Predsjednik → Vlade Crne Gore → Igor Lukšić posjetio je Bugarsku 2011, predsjednik Vlade → Milo Đukanović 2015, a predsjednik Vlade → Duško Marković 2020, dok je predsjednik Vlade Bugarske Bojko Borisov posjetio Crnu Goru 2011. i ponovo 2018. godine. Dvije zemlje imaju intenzivnu saradnju kako kroz bilateralne odnose, tako i kroz regionalne, evropske i evroatlantske organizacije u kojima su članice, a sklopile su i Memorandum o saradnji u oblasti evropskih integracija.

B. Vukićević