Jestive i čajne biljke, samonikle i divlje biljke koje rastu u prirodnim populacijama, a koriste se u tradicionalnoj ishrani u Crnoj Gori. Uglavnom postoje tri grupe jestivih biljaka: jednu čine drvenaste vrste, čiji su plodovi jestivi; druga grupa su zeljaste biljke od čijih se listova, sočnih stabala, a kod nekih i od podzemnih organa (lukovice, krtolice) pripremaju variva, čajevi i salate; treću grupu čine začinske biljke. Od zeljastih biljaka u crnogorskoj tradiciji najviše su korišćene kopriva (Urtica dioica L.) i srijemuš (Allium ursinum L.), koje su ušle u legendu i narodnu pjesmu, a potom i: žućenica (Cichorium intybus L.), maslačak (→ Taraxacum officinale Web.), dračica/krat (Sonchus L.) i druge. Samonikle jestive biljke u Crnoj Gori najbolje prepoznaju i koriste stanovnici Crnogorskog primorja, naročito u Paštrovićima, Grblju i → Boki Kotorskoj, a isto tako i u Crmnici. U Paštrovićima se priprema poznato jelo „paštrovsko branje”, koje se sastoji od oko 20 zeljastih i začinskih biljaka. U Crnoj Gori zadugo nije postojala bilo kakva domaća literatura o jestivim biljkama, pa je njihovo prepoznavanje i korišćenje sticano kroz narodno iskustvo i usmeno generacijsko prenošenje. U novije vrijeme koristi se stručna literatura iz zemalja u okruženju, čija je flora slična crnogorskoj. Najkompletnije i najpouzdanije takvo djelo je Enciklopedija samoniklog i jestivog bilja publikovano u Zagrebu 1990. godine od autora Ljubiše Grlića, sa prikazanih 409 vrsta (sa ilustracijama, morfološkim opisom, ekologijom, fenologijom, kalendarom branja, načinom korićenja i drugo). U literaturi se češće srijeću prilozi o pojedinačnim jestivim i čajnim biljkama sa iscrpnim podacima fitohemijskih istraživanja. Prvi cjeloviti pregled samoniklih vrsta voćaka Crne Gore objavili su 2006. godine → Evica Mratinić, → Ksenija Miranović i Momčilo Kojić. Prikazano je 78 vrsta sa vrlo izraženim polimorfizmom: 10 podvrsta, 57 varijeteta, 96 formi i 2 podforme. Za svaku vrstu su prikazani: morfološke, ekološke i fiziološke karakteristike, rasprostranjenje (sa areal kartama) i privredni značaj. U Crnoj Gori znatno je bogatija literatura o gljivama, koju objavljuju domaći specijalisti – mikolozi (→ Branislav Perić, → Olgica Perić, → Gordana Kasom, → Ilinka Ćetković, → Ibrahim Hadžić). Kraću ekološku studiju o prirodnim potencijalima ljekovitih, vitaminoznih i jestivih biljaka na planinama jugoistočnih Dinarida (kojima u cjelini pripada Crna Gora) publikovao je 1980. godine → Radomir Lakušić sa saradnicima. Za slivna područja rijeka Ćehotine, Lima i Tare objavio je 1990. Radosav Jovančević sa saradnicima iscrpan opis i upotrebnu vrijednost za 12 samoniklih vrsta: trešnja, kruška, trnjina, glog, drijen, šipurak, borovnica, kupina, ogrozd, malina, jagoda i ribizla. Neke od navedenih vrsta predstavljaju odlične podloge za kalemljenje uzgajanih sorti. Iscrpni i u metodološkom pogledu egzaktni prilog o samoniklim voćkama u okolini Rožaja objavio je 1995. godine → Halil Markišić u kojem su prikazane fenološke, horološke i ekološke karakteristike za 30 vrsta. Halil Markišić je 2002. godine dao spisak od 44 jestive biljke: šumsko voće 15 i zeljaste biljke 29, a potom 16 vrsta začinskih biljaka i 34 jestive pečurke. Pregled jestivih biljaka (zeljastih i šumskog voća) prikazao je → Dragan M. Dragojević, kao izdvojeno poglavlje, u knjizi Ljekovito bilje i plodovi Danilovgrada (2013). Broj čajnih biljaka u flori Crne Gore je izrazito veliki u svim vegetacijskim pojasevima od obale mora do najviših planinskih vrhova. Uglavnom se koriste u narodnoj medicini ili kao uobičajeni napici, slično uzgajanim čajevima. U narodu su najpoznatiji čajevi od sljedećih biljaka: lipa (tri vrste: Tilia cordata Miller, Tilia platyphyllos Scop. i Tilia tomentosa Moench), planinski čaj (→ Origanum vulgare L.), paponjak / majčina dušica (Thymus serpyllum L.), metvica (→ Mentha L., više vrsta), kamilica (→ Matricaria chamomilla L.), trava iva (Teucrium montanum L. ), pelim (→ Salvia officinalis L.) i druge (→ ljekovite biljke).