Gornja šumska granica, granica u visokim planinama do koje dopire šuma u visinu i od koje se rasprostire → visokoplaninska vegetacija. To je veoma značajan vegetacijski fenomen, koji je na mnogim našim planinama jasno izražen, a uslovljen je nadmorskom visinom. Iznad gorskog pojasa pogoršavaju se klimatski uslovi za šumsko drveće. Kratak vegetacioni period, dugo zadržavanje snijega, jaki vjetrovi, česti mrazevi i znatna količina plavih zraka koji nepovoljno utiču na rast biljaka, uslovljavaju smanjenu vitalnost šumskog drveća (bukva → Fagus sylvatica L., jela → Abies alba Miller, smrča → Picea abies (L.) H. Karst.) koje postiže optimum u gorskom pojasu. Formiraju se posebni subalpijski ekotipovi drveća, koji se odlikuju niskim rastom, grananjem često od zemlje, krivim granama i lošim bonitetom u cjelini. Subalpijske forme drveća i žbunja formiraju često otvorene šume sa rijetkim sklopom, ili žbunaste zajednice. Od geografskog položaja planine zavisi koje će šumske zajednice graditi gornju šumsku granicu. Tako, na primjer, na litoralnim Dinaridima i kučkim planinama gornju granicu visoke šume gradi munika → Pinus heldreichii Christ., a iznad pojasa munike, ili unutar njega, razvijen je pojas planinskih rudina, dok na planinama maglićko-durmitorskog supsektora na śevernim ekspozicijama gornju šumsku granicu gradi pojas klekovine bora → Pinus mugo Turra i subalpijske smrčeve šume, a na južnim ekspozicijama klekovina bora i subalpijske bukove šume.