Crnogorska teokratija, istoriografska sintagma koja se odnosi na period istorije Crne Gore od odlaska posljednjeg Crnojevića (→ Crnojevići) do dolaska na čelo → Cetinjske mitropolije mitropolita → Danila Petrovića Njegoša. U ovom periodu Crna Gora je bila pod osmanlijskom vlašću, sa znatnim povlasticama, a cetinjski mitropoliti su imali poziciju vodeće ličnosti u zemlji. U to doba su cetinjski mitropoliti preko crkvene organizacije, u mjeri u kojoj su to prilike dopuštale, okupljali crnogorska plemena, upravljali zajedničkim pitanjima i zastupali interese naroda pred organima mletačke i osmanlijske vlasti. Zbor i cetinjski mitropolit održavali su kontinuitet vlasti i jedinstvo crnogorskih plemena, kao i njihove veze sa brdskim plemenima. Cetinjska mitropolija je čuvala tradiciju Crnojevića vlasti i bila institucija koja je odražavala ideju zajedništva, njegovala nacionalnu svijest, vjeru i slobodarsku tradiciju. Osim Zbora, to je bila jedina natplemenska institucija koja je čuvala tradiciju i ideju crnogorske državnosti. Cetinjska mitropolija nastavila je da djeluje poslije odlaska Crnojevića, za vrijeme obnovljene Pećke patrijaršije bila je u njenom sastavu, a od 1766. nastavila je da djeluje samostalno. Mitropolija je imala istorijski kontinuitet, unutrašnju organizaciju i uticaj u plemenima. Narod je uvažavao autoritet i ,,vlast” mitropolita u mjeri u kojoj je to odgovaralo ekonomskim i društvenim prilikama, istina, ne uvijek i jednako u plemenima. Mitropolit i Zbor posredovali su među plemenima u sporovima oko zemljišta i granica. Mletačke i osmanske vlasti odnosile su se prema mitropolitima i odlukama Zbora kao prema legitimnim predstavnicima opštih interesa. Osmanske vlasti su dale crkvi – episkopijama pravo (obavezu) da na svom području prema pravoslavnom stanovništvu djeluju i u civilnim poslovima, da se staraju o održavanju mira i izvršavanju obaveza prema vlastima. Mitropoliti „iz raznih plemena“ birani su na Opštem crnogorskom zboru, specifičnom obliku plemenske demokratije, a od izbora mitropolita Danila ta praksa je ukinuta. O vremenu i aktivnostima većine mitropolita nema podataka za povezanu i pouzdanu obradu. Kao zetski mitropoliti u doba Crnojevića navode se u istoriografskim radovima: Visarion (1484–1491), prvi mitropolit po osnivanju Cetinjske mitropolije; Pahomije (1491); Vavila (1494). Od pada pod osmansku vlast kao mitropoliti se pominju: German (1496), mitropolit crnogorski kome je, po predanju, → Đurađ (Đurđe) Crnojević predao vlast; Roman (poslije 1520), mitropolit crnogorski i primorski; Pavle (1530), mitropolit crnogorski; Romil (1530–1551), arhiepiskop Crnije Gori i Primorja, pominje se u više dokumenata; Vasilije (1532), arhiepiskop crnogorski, te godine učestvovao je na Ohridskom saboru; Nikodim (1540), mitropolit crnogorski; Makarije (1550–1558), mitropolit cetinjski; Dionisije (1558), mitropolit cetinjski; Romil II (1559), mitropolit crnogorski, pominje se da se bavio prepisivačkim radom; Ruvim (1561), mitropolit crnogorski; Pahomije (1568–1573); Gerasim (1573), mitropolit zetski; Venijamin (1582–1591), mitropolit Crne Gore i Primorja; Stefan (1591–1593), mitropolit cetinjski; Ruvim II (1593–1639), mitropolit crnogorski i primorski, u njegovo doba pominje se graditeljska i prepisivačka djelatnost; od ovog vremena vidljivije je angažovanje mitropolita u poslovima civilne vlasti i oslobodilačkim akcijama; Mardarije (1637–1647), mitropolit crnogorski i primorski; Visarion II (1647–1654), mitropolit cetinjski, saradnik episkopa Mardarija, sklon unijaćenju; sarađivao sa Mlečanima protiv Osmanlija, protjeran 1654; Mardarije II (1654–1661), mitropolit cetinjski; Vasilije II (Veljekrajski), (1685) mitropolit cetinjski; Visarion II (Borilović, Bajica) (1685–1692), mitropolit cetinjski. U Istorijskom leksikonu Crne Gore (Podgorica, 2006) popis mitropolita se razlikuje od ovog: nema episkopa Romana (1520), Dionisija (1558), Romila (1559), Stefana (1591) i Vasilija II (1685), a upisani su Rufim III Boljević (1663–1658?) i Savatije Kaluđerović (1694–1696). Za mitropolita Mardarija II se kaže da je iz Korneta u Lješanskoj nahiji. Nešto više podataka ima o Mardariju, rodom od Makedonije. Ima sporadičnih pomena o rješavanju sporova i zastupanju interesa stanovništva. Mardarije je bio u kontaktima sa papom. Bio je u kontaktima sa misionarom Frančeskom Leonardijem u → Kotoru, koji je djelovao u Grblju i Paštrovićima. Mardarije je vodio pregovore o uniji sa Rimokatoličkom crkvom, a 1639. u Rim je putovao arhiđakon Visarion, kasniji episkop. Mardarije je 1640. u Mainama prihvatio uniju. Prihvatanje unije nije naišlo na odobravanje i veći odjek kod sveštenstva i vjernika. Poslije Visariona nije nastavljen rad na unijaćenju crnogorskih plemena preko Cetinjske mitropolije. Morački sabori sredinom XVII vijeka po tom pitanju nijesu djelatnost Cetinjske mitropolije. Ruvim III Boljević pominje se 1662, a postoji njegovo pismo od marta 1663, povodom jednog razvoda braka, na kojem se potpisuje kao ,,vladika cetinjski i čarnogorski i Primoria”. Sporadično se pominje u aktivnostima prema vlastima u Kotoru od 1662. do 1666. godine. Postoji tradicija da je preveo Kuče u pravoslavlje. Vladika Visarion Bajica radio je na mirenju zavađenih plemena, sarađivao je sa vlastima u Kotoru. Na → Cetinju je, na zahtjev vladike, 1688–1692. boravila mletačka posada – dvije čete, sa guvernerom Zanom Grbičićem. Mitropolit Visarion je bio aktivan u oslobodilačkim akcijama i zastupanju naroda. Poznato je njegovo pismo kotorskom providuru povodom pobjede Komana nad osmanskom vojskom (1691). Mitropolit i Grbičić uputili su providuru grupu Komana, sa preporukom za uvaženje i darivanje (misleći na oružje, hranu i novac). Savatije Kaluđerović bio je vladika od 1694. do 1696. godine. Predstavnici Zbora u pismu kotorskom providuru ističu da je izabran na preporuku patrijarha Arsenija Čarnojevića, čiji ga je izaslanik hirotonisao. Izborom vladike Danila počinje period nasljednih mitropolita.