Đorđe Vojislavljević (druga polovina XI vijeka – Carigrad, oko 1130), dukljanski kralj. Nasljednik kralja → Bodina Vojislavljevića je od stupanja na vlast išao političkim smjerovima koje je naznačio njegov otac. Nastojao je da državi povrati raniju moć i sjaj u spoljnoj politici prema Vizantiji i unutrašnjoj prema Raškoj (Srbiji), shodno ugovoru iz 1081. godine. Osloboditi zemlju od uticaja cara Aleksija i župana Vukana, da bi se bilo svoj na svome, doista nije bilo lako. Ana Komnina dobro zapaža kada piše da je sa novim vladarom Duklje počeo duvati „manje povoljan vjetar” prema dvoru njenog oca cara Aleksija. Bojazan da Đorđe neće nastaviti političke odnose kakve je car Aleksije nametao Vukanu i Vladimiru za slučaj rata sa Boemundom, bila je opravdana. U početku vladavine, kralj je izbjegavao bilo kakav nesporazum sa Vizantijom i održavao je dobre odnose sa županom Vukanom. Ali, već druge godine pokušao je da zarobi Branislavljeve sinove, čime je izazvao sukob sa Vizantijom. Sklonjeni u Drač kod strica Gojislava, izbjegli su hapšenje. Stradao je jedino njihov stric → Grubeša Vojislavljević, koji je uhvaćen i utamničen u → Skadru. Političko-diplomatska taktika vizantijskog dvora, od dovođenja protivnika kralja Bodina u Drač, sastojala se u ubacivanju dobjeglih rođaka iz Drača u Duklju. Tako je bilo od bjekstva Branislavljevog potomstva iz Dubrovnika u Konstantinopolj, od kada je car Aleksije imao mogućnost da bude arbitar u dinastičkim borbama u Duklji. Na njegov zahtjev, drački duka Jovan Komnin poveo je iz Drača Gojislava sa rođacima u napad na kralja Đorđa i uspio da ga potisne s vlasti. O ovom sukobu ljetopisac priča da se kralj spasio bjekstvom „u Oblik”, da se vojska dračkog duksa sručila na Skadar, zauzela ga i „oslobodila Grubešu iz tamnice”, koji je zatim „po naređenju cara od naroda bio postavljen za kralja”. Car je ovim realizovao plan da na dukljanskom vladarskom tronu ima ličnost preko koje će kontrolisati stanje u Duklji za slučajeve novih izazova s kojima se Carstvo s vremena na vrijeme suočavalo. Cilj ove pomoći vidimo i po tome što je drački duks Jovan „ostavio vojsku i vratio se u Drač” da bi obezbijedio izbor Grubeše za kralja, čija je vladavina počela 1118. godine. Pred takvom opasnošću kralj Đorđe je bio prinuđen da utočište potraži u Raškoj. Njegova majka, kraljica → Jakvinta Bodinova, tom prilikom je bila uhvaćena u svom dvoru u → Kotoru, nakon čega je upućena u Konstantinopolj, gdje je okončala život. Kralj Đorđe počeo je drugu vladavinu (1125) pozivom na pomirenje Grubešinoj braći: Draginji, → Gradihni Vojislavljeviću i Dragilu. Poručio im je da se vrate i obećao da će s njima podijeliti upravu. Kada su došli, kralj je održao dato obećanje; Dragilo je dobio na upravu oblast Podgorja, Onogošt „i mnoge druge županije”, a Draginja dukljanski dio Zahumlja. Dukljanin pripovijeda kako je kralj Đorđe to učinio da bi domamio i Gradihnu iz Raške, kako bi ih „poslije sve pogubio”. Gradihna, koji mu nije povjerovao, živio je u Raškoj, gdje se oženio i imao tri sina. Na nagovor Dragila, kralj Đorđe je upao u Rašku, osvojio je i oslobodio iz zatvora župana Uroša, kojeg su rođaci držali u tamnici. Gradihna se spasio sklanjanjem, prvo u Zahumlje, a potom u Drač, odakle je uz pomoć vizantijske vojske pod komandom zapovjednika Drača napao Duklju i prodro do Bara. Tako se ponovo Vizantija umiješala u dukljanske nevolje. I kao što je odabrala i vojskom pomogla Grubešu, u ovom slučaju pogodnu ličnost našla je u Mihailu, sinu bivšeg kralja → Vladimira II Vojislavljevića. Ovaj je poziv prihvatio, koliko zbog ličnih ambicija, toliko i iz želje da osveti oca. Kralj Đorđe je naslutio Mihailove namjere i Draginjinu omiljenost u narodu, te ih je strpao u zatvor. Time je otkrio onu zlu namjeru koju je ljetopisac prepoznao kod ovog vladara. Napadu vizantijske vojske, kojoj su u pomoć stigli Draginja i Gradihna, kralj je jedva odolijevao, povlačeći se od Skadra ka Baru. Napadači su zauzeli dobro utvrđeni Oblik, ali su dalja napredovanja nakratko zaustavili zbog zamjene dračkog zapovjednika. To je iskoristio kralj Đorđe da prikupi nove snage i izvrši napad na Oblik, ali je uskoro morao tražiti spas od vojske novog dračkog zapovjednika, Draginje i Gradihne, sklanjajući se prvo u Crmnicu, a potom skrivajući se i bježeći po šumama i okolnim brdima. Spas je potražio u dobro utvrđenom Obolonu. Uz pomoć dračkog zapovjednika, Draginja je zagospodario Skadrom i čitavim prostorom do Kotora. Zatim je kralj Đorđe zarobljen i odveden u Drač, a otud je u okovima poslat u Carigrad gdje je umro u zatvoru. U Bugarskoj su pronađena dva pečata na kojima piše: Geor (gius) regis Bodini filius. Time se završila vladavina još jednog zetskog kralja koji se borio i žrtvovao za svoje kraljevstvo, ne prihvatajući da bude vizantijski vazal. Kao što su Vizantinci zaboravili na obećanje dato Kočoparu čim im se priklonio Dobroslav i smetnuli ga s uma čim im se pokorio Vladimir, zanemarili bi i Grubešu i Gradihnu da se poklonio i kralj Đorđe. Bodinov sin borio se svim silama da sačuva očevinu, hrabro i odvažno, smatrajući i čineći dopušteno i nedopušteno kada je do prijestola trebalo doći i na njemu ostati. Naime, za vrijeme Grubešine vladavine strpljivo je podnosio sedmogodišnje progonstvo, zatim se kao kralj skrivao i borio po šumama, da bi završio život u progonstvu, sve po cijenu da ostane nepokoran. S obzirom na to da su ga u svim ambicijama pratile nesreće, progonstva i nezahvalnosti, da su ga najbliži srodnici lišili prijestola i prognali, da ga je i župan Uroš, kojeg je iz zatvora izbavio, kada se našao u nevolji, prepustio sudbini i da su ga najbliži saradnici u najtežem trenutku kao roba predali neprijatelju, može se konstatovati da je on vladar kojemu je malo šta za šta se borio i žrtvovao pošlo za rukom.