Gradihna Vojislavljević (početak XII vijeka – 1146), dukljanski kralj. Vladavina kralja Gradihne počela je, kako piše ljetopisac, tako što ga je narod na saboru izabrao. Pripadao je onoj dinastičkoj struji koja je u borbi za prijesto podržavana od Vizantijskog carstva, tako da je Gradihna bio pod sizerenstvom vizantijskog cara. Poslije građanskog rata, koji je opustošio zemlju, osiromašeno stanovništvo vraćalo se poslovima i normalnijem životu. Polazeći od saznanja da je mir donio blagostanje i smireniji život narodu podijeljenom i zakrvljenom ratovima vlastele koja ga iscrpljuje svrstavajući se čas na jednu čas na drugu stranu, ljetopisac ga opisuje kao blagog, krotkog, pobožnog, kao zaštitnika udovica i siročadi i kao čovjeka koji se u svemu isticao dobrotom. Izbjeglo i rasuto stanovništvo vraćalo se u svoje napuštene domove i na zapuštena imanja. Iako dobar, pravedan i plemenitih namjera, kralj nije bio bez neprijatelja koji su mu pravili zamke i napadali ga. Odolijevao je, pripovijeda ljetopisac, „brojnim zasjedama i nepravednim napadima od strane zlih ljudi”, misleći na pristalice zarobljenog i utamničenog kralja → Đorđa Vojislavljevića. Sklonost ljetopisca prema ovom vladaru vrlo je uočljiva kada ističe njegove zasluge što je pozvao i prikupio izbjeglice koje su iz Dubrovnika, za vrijeme kralja → Bodina Vojislavljevića, tražile spas po Apuliji i u Carigradu. Sudeći po lijepim riječima ljetopisca o dobrim namjerama, plemenitim i bogougodnim djelima ovog vladara, stiče se utisak piščeve izrazite sklonosti prema Gradihni, nasuprot kralju Đorđu za kojeg ne nalazi niti dobre riječi, niti imalo razumijevanja. Kralj Gradihna imao je puno razloga da dobrim djelima prema narodu pere ne baš časnu političku prošlost kada ga je satirao, uz pomoć dračkih zapovjednika, ratujući protiv prethodnika kojeg je u okovima isporučio caru. U zemlji je sve vrijeme njegove vladavine bila jaka antivizantijska stranka i sa njenim otporom suočiće se njegovi nasljednici. Iz pripovijedanja ljetopisca stiče se utisak da su u Duklji, tokom sukoba pretendenata na krunu, jasno izdvojene dvije dinastičke struje, razvrstane na Bodinove i Radoslavljeve (→ Radoslav Vojislavljević) nasljednike. U stalnim satiranjima i u represivnom držanju, i jedna i druga stranka više su rušile nego čuvale snažno i veliko Bodinovo kraljevstvo. Okrenutost Vizantiji prihvatanjem seniorske zaštite, dinastička strana Radoslava i Branislava, u borbi za prijesto i prvijenstvo, otvorila je prostor vizantijskom uticaju koji se, kao i nešto kasnije srpski, pokazao pogubnim. Nasuprot ovoj, dinastička strana Bodinovih nasljednika borila se po cijenu niza kompromisa da sačuva političku nezavisnost države. Vlastela i tzv. treći stalež, heterogen etnički, vjerski i politički, upravo za vrijeme mirne vladavine kralja Gradihne, prepoznaju se kroz ponašanje pobjedničke i poražene dinastičke struje. Kralj Gradihna imao je sinove Radoslava, Jovana i Vladimira. Poslije jedanaest godina uspješnog vladanja, posvetio se manastiru i krunu predao najstarijem sinu Radoslavu. U Manastiru Sv. Srđa i Vakha završio se život ovog posljednjeg dukljanskog kralja.