Vladimir II Vojislavljević (druga polovina XI vijeka – 1118), dukljanski kralj, unuk najstarijeg sina kralja → Mihaila Vojislavljevića iz braka sa vizantijskom princezom. Prema tvrdnji u Ljetopisu popa Dukljanina on je vladao dvanaest godina, ali u tačnost tog podatka ima osnova sumnjati. Njegova vladavina Dukljom protekla je mirno. Od kada je Vukan njegovog strica → Dobroslava Vojislavljevića poslao njemu, Vladimir ga je za sve godine vladanja držao utamničenog. Dinastička trvenja su nastavljena, ako ne javno, a ono u krugu zavjerenika koje je → Jakvinta Bodinova pridobijala boreći se svim sredstvima da svojeg sina → Đorđa Vojislavljevića dovede na prijesto. Uspjela je u tome tako što je organizovala trovanje kralja Vladimira, koji je od toga uskoro umro. Vladimir II zapamćen je kao bonvivan, nepreduzimljiv i nemaran. Polazilo mu je za rukom da uspostavljeni mir u zemlji sačuva i to mu ljetopisac posebno ističe. Ostaje nedokučivo da li se kao Vukanov zet odrekao ugovora između kralja → Bodina Vojislavljevića i Vukana prema kojem je srpski župan bio vazal dukljanskog kralja, oslobađajući tasta takve obaveze. U spoljnoj politici Duklje, u vrijeme kralja Vladimira prema Vizantiji ni Ana Komnina, ni ljetopisac Dukljanin ništa ne bilježe. Čak ni u vrijeme kada je car Aleksije, očekujući napad Boemunda, nastojao da prethodno raščisti sa Vukanom, nema vijesti ni o Duklji ni o njenom vladaru. U slučaju rata sa Boemundom, zbog značaja dračke oblasti, Duklja je mogla imati važnu strategijsku ulogu, kao što je imala u ratu sa Robertom Gviskardom za vrijeme Bodina. Kralj Vladimir, za čije vladavine nije došlo ni do kakvog značajnijeg događaja u kojem je njegova država uzela učešće, mirno je vladao sve do trovanja i smrti. Bio je vladar čija se vladavina pamti i ocjenjuje kao mirnodopska. Ipak, uticaj visokog plemstva, kako onog u izgnanstvu, tako i onog u zemlji rastakao je sve što je za doba kralja Bodina stečeno. Na putu slabljenja i propasti, državu nijesu sačuvali ni napori novoga i preduzimljivoga kralja Đorđa, jer će se djelovanje župana Vukana i cara Aleksija pokazati razornim za jedinstvo i cjelovitost dukljanske države. Učešće vlastele prepoznalo se pri izboru novog kralja. Jedni su bili za utamničenog i slijepog Dobroslava, a drugi za Bodinovog, drugog po redu rođenja, sina Đorđa. Jakvinta je nastavila sa spletkama, tako da je osumnjičila bivšeg kralja Dobroslava za smrt trovanjem kralja Vladimira. Zatočeni Dobroslav, kojeg su zavjerenici po Jakvintinom nalogu oslijepili, poslat je u Manastir Sv. Sergija i Vakha, gdje je završio život. Na ovaj način je otvoren put do krune drugom Bodinovom sinu Đorđu. Sve intrige, nepočinstva i zločine Dukljanin i drugi pisci stavili su u grijehe kraljice, koja je sve činila i učinila da njeni sinovi ne „jedu mrvice” sa tuđeg stola. Ne birajući sredstva, Jakvinta je dovela na prijesto svojeg sina Đorđa 1118. godine.