Refugijum, područje u kojem uspijeva izolovana ili reliktna populacija (→ relikti) vrste koja je svojevremeno bila znatno rasprostranjenija. Ovakva alopatrična izolacija može biti posljedica različitih činilaca, ali najčešće su to klimatske promjene, uspostavljanje geografskih barijera, a u posljednje vrijeme i ljudske aktivnosti. U konzervacijskoj biologiji riječ refugijum upotrebljava se za područja u kojima se štite populacije vrsta od klimatskih promjena, ali i za područja u kojima je klima stabilnija. S obzirom na veličinu područja koje obuhvataju, razlikujemo makrorefugijume za šira, odnosno mikrorefugijume za uža područja. Primjeri makrorefugijuma za vrijeme kvartarnih zaleđivanja su Iberijsko, Apeninsko i Balkansko poluostrvo, dok su duboki kanjoni crnogorskih rijeka Pive, Tare, Komarnice, Lima i Morače primjeri za mikrorefugijume. Mikrorefugijumi se često javljaju unutar makrorefugijuma na reljefno razuđenim područjima. U biogeografiji se upotrebljava i termin in situ refugijum, koja označava područja na kojima danas uspijevaju populacije vrsta i na kojima bi mogle preživjeti i značajnije promjene životnih uslova u budućnosti, dok termin ex situ refugijum označava područja u koja bi populacije mogle migrirati usljed promjena uslova staništa. No, u većini slučajeva termin refugijum se koristi za biogeografske interpretacije uzoraka koji su nastali kao posljedica kvartarnih zaleđivanja. U tom svjetlu su današnje populacije vrsta, koje preferiraju hladnija staništa, preživjele u glacijalnim, a populacije, koje preferiraju toplija staništa, u interglacijalnim refugijima. Duboki kanjoni, posebno njihove litice, u kojima se nalaze staništa na kojima je manje izražena konkurencija među vrstama, kao pukotine stijena, mogu djelovati kao glacijalni i interglacijalni refugijumi. U današnje vrijeme termin refugijum se najčešće koristi za područja stabilnije klime, koja bi trebalo da omogućavaju dugoročno preživljavanje populacijama vrsta uprkos globalnom zagrijavanju, ali je u tom slučaju potrebno uzeti u obzir i stabilnost samog habitata.
Lit.: Radomir Lakušić & Sulejman Redžić, The flora and the vegetation of vascular plants in refugial-relict ecosystems in the canyon of the river Drina and its tributaries, Glasnik odjeljenja prirodnih nauka, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 7, 1989, str. 107–205. Pierre Taberlet, Luca Fumagalli, Anne-Gabrielle Wust-Saucy & Jean-Francois Cosson, Comparative phylogeography and postglacial colonization routes in Europe, Molecular Ecology, 7, 1998, str. 453–464. Africa Gómez & Dave Lunt, Refugia within refugia: patterns of phylogeographic concordance in the Iberian Peninsula, In: Steven Weiss & Nuno Ferrand, (eds.) Phylogeography of Southern European Refugia, Berlin, Springer, 2007, str. 155–188. Keith Bennett & Jim Provan, What do we mean by ‘refugia’?, Quaternary Science Reviews, 27, 2008, str. 2449–2455. Rolf Holderegger & Conny Thiel-Egenter, A discussion of different types of glacial refugia used in mountain biogeography and phylogeography, Journal of Biogeography, 36, 2009, str. 476–480. Valenti Rull, Microrefugia, Journal of Biogeography, 36, 2009, str. 481–484. Michael B. Ashcroft, Identifying refugia from climate change, Journal of Biogeography, 37, 2010, str. 1407–1413. John R. Stewart, Adrian M. Lister, Ian Barnes & Love Dalén, Refugia revisited: individualistic responses of species in space and time, Proceeding of the Royal Society B-Biological Sciences, 277, 2010, str. 661–671. Boštjan Surina, Gerald M. Schneeweiss, Peter Glasnović & Peter Schönswetter, Testing the efficiency of nested barriers to dispersal in the Mediterranean high mountain plant Edraianthus graminifolius (Campanulaceae), Molecular Ecology, 23, 2014, str. 2861–2875.
B. Surina