Hazmofite, biljke adaptirane na uslove života u pukotinama stijena. To su najčešće niske busenaste ili žbunolike, često u osnovi odrvenjele biljke, kao i vrste sa puzećim izdancima. Takođe, među hazmofitama su česte i biljke izrazite jastučaste forme, kao i sukulentne biljke sa stolonima. Veoma su česti busenovi paprati, naročito predstavnici roda Asplenium L., kao i busenovi mnogobrojnih trava (→ Festuca L., Poa L., Sesleria Scop.). Hazmofite predstavljaju samo jednu grupu litofita – biljaka koje naseljavaju ogoljene stijene i kamenjare na kojima nema razvijenog zemljišta. Pored hazmofita, litofitama pripadaju još i homofite i epilitofite. Homofite su biljke koje naseljavaju široke pukotine i manje police vertikalnih klifova, na kojima je razvijeno incijalno zemljište. Najtipičniji predstavnici homofita su brojne → mahovine i paprati (→ Pteridaceae). Epilitofite su fotosintentski organizmi koji su svojim tijelima srasli ili gotovo srasli sa stijenama. Ovdje spadaju mnogobrojni → lišajevi i → jetrenjače. Mada su uslovi života u pukotina stijena veoma oskudni, raznovrsnost ove grupe biljaka je ekstremno velika, a njenu specifičnost predstavlja izuzetno visok stepen endemizma. Imresivna raznovrsnost hazmofita objašnjava se činjenicom da one naseljavaju sve tipove geološke podloge, da se javljaju na svim nadmorskim visinama, na svim ekspozicijama i u svim vegetacijskim i klimatskim zonama, tako da je visok stepen diverziteta abiotičkih ekoloških faktora prouzrokovao i visok stepen specijskog diverziteta hazmofita. Visok stepen endemizma koji karakteriše hazmofite, kao ekološku grupu biljaka, posljedica je starosti otvorenih vertikalnih stijena koje hazmofite naseljavaju, i još bitnije „ostrvski” karakter ovih staništa („vertikalni klifovi kao ostrva u moru šuma”) koji dovodi do toga da su populacije hazmofita prostorno izolovane, što je u evolutivnom smislu jedan od glavnih pokretača genetičke diferencijacije i specijacije. Još jedna odlika hazmofita jeste da se njima pored vaskularnih biljaka, dodaje i veliki broj vrsta koje pripadaju nižim filogenetskim grupama – lišajevima, mahovinama i papratima. Najznačajnije endemične hazmofite u flori Crne Gore su: Amphoricarpos autariatus Blečić & E. Mayer, → Amphoricarpos neumayerianus (Vis.) Greuter, Campanula hercegovina Degen & Fiala, Campanula austroadriatica D. Lakušić & Kovačić, Campanula montenegrina I. Janković & D. Lakušić, Campanula secundiflora Vis. & Pančić, Centaurea derventana Vis. & Pančić, Daphne malyana Blečić, Edraianthus tarae Lakušić ex D. Lakušić & Surina, Edraianthus glisicii Černjavski & Soška, Edraianthus serpyllifolius (Vis.) A. DC., Edraianthus pulevicii Surina & D. Lakušić, Edraianthus graminifolius (L.) A. DC. (Edraianthus jugoslavicus Lakušić), Edraianthus wettsteinii Halácsy & Bald. i Edraianthus wettsteinii Halácsy & Bald. subsp. lovcenicus E. Mayer & Blečić, Micromeria croatica (Pers.) Schott, → Moltkea petraea (Tratt.) Griseb., Portenschlagiella ramosissima (Portenshcl.) Tutin, Potentilla speciosa Willd., Potentilla appenina Ten., Potentilla clusiana Jacq., → Ramonda serbica Pančić, Saxifraga cymosa auct., Seseli globiferum Vis., Silene macrantha (Pančić) Neumayer, Silene saxifraga L., Valeriana pancicii Halácsy & Bald. i druge. Među najčešćim i najtipičnijim papratima koje pripadaju hazmofitama i homofitama izdvajaju se vrste: Asplenium trichomanes L., Asplenium viride Hudson, → Asplenium ceterach L., Asplenium ruta-muraria L., Asplenium lepidum C. Presl, Adiantum capillus-veneris L., Polypodium vulgare L., Polypodium serratum i druge.