Jabučno-mliječno vrenje, malolaktička fermentacija, opcionalna operacija u procesu proizvodnje vina u cilju enzimatske konverzije L-jabučne kiseline u L-mliječnu kiselinu u vinu. Jabučno-mliječno vrenje vrše bakterije mliječne kiseline, najčešće Oenococcus oeni, pri čemu se jedan gram jabučne kiseline konverzuje u 0,67 g mliječne kiseline i 0,33 g ugljen-dioksida. Oenococcus oeni bakterije mliječne kiseline podnose nisku pH vrijednost (<3,50), visok sadržaj alkohola (>10% vol.) i visok nivo sumpor-dioksida (50 mg/l). I drugi otporniji sojevi, kao što su Lactobacillus, Leuconostoc i Pediococcus, mogu da se razvijaju u vinu i doprinesu jabučno-mliječnom vrenju, naročito ako je pH vrijednost veća od 3,50. Jabučno-mliječno vrenje se realizuje nakon završetka → alkoholne fermentacije ili u toku fermentacije. Upotrebom selekcionisanih bakterija mliječne kiseline doprinosi se kontrolisanom i sigurnom završetku jabučno-mliječnog vrenja, što pozitivno utiče na kompleksnost ukusa, → arome vina i poboljšanja mikrobiološke stabilnosti vina. Nekontrolisano jabučno-mliječno vrenje je rizično zbog potencijalnog → kvarenja vina, pri čemu mogu nastati jedinjenja kao što su sirćetna kiselina, isparljivi fenoli, blaga pjenušavost zbog izdvajanja ugljen-dioksida i jedinjenja kao što su etil-karbamat i biogeni amini. Najveća korist jabučno-mliječnog vrenja je biološka deacidifikacija vina sa visokim sadržajem kiselina, koje se proizvode u hladnim klimatskim uslovima. Vina proizvedena u toplijim klimatskim uslovima imaju niži sadržaj kiselina i visoku pH vrijednost, te jabučno-mliječno vrenje nije neophodno. U Crnoj Gori, jabučno-mliječnom vrenju uglavnom podliježu → crvena vina, dok se ovo vrenje ne vrši kod → bijelih vina kako bi vina zadržala svoju iskričavost i svježinu.