Tomanović, Luka, vajar (Lepetane, Tivat, 25. IX 1909 – Igalo, Herceg Novi, 27. II 1992). Završio je Učiteljsku školu na Cetinju i radio kao učitelj u selu Crnču kod Trebinja (1833–1841). O njegovom stvaralaštvu pišu likovni kritičari iz Dubrovnika: K. Strajnić, M. Milinović i P. Lubad. Pridružuje se NOP-u 1941. Interniran je na ostrvce Mamula (Lastavica), Herceg Novi (1942–1943). Nakon rata, bio je funkcioner u državnoj službi (u oblasti kulturne djelatnosti). Završio je APU u Beogradu, u klasi prof. → Radete Stankovića (1949–1952). Bio je direktor ŠPU u Herceg Novom (1952–1964) (→ Umjetnička škola u Herceg Novom). Studijski je boravio u Italiji, Parizu, Moskvi i Lenjingradu. Stvaralaštvo L. Tomanovića pripada aktuelnim kretanjima u crnogorskom vajarstvu šeste decenije XX v., blisko vajarskom djelu → Rista Stijovića, koje karakteriše lirska poetičnost, senzibilna obrada volumena i korišćenje drveta kao materijala u kome umjetnici otkrivaju svijet asocijativnih predstava. Njegov vajarski izraz formirao se nakon završene Akademije i boravka u Parizu, gdje se upoznaje sa plastikom egipatskih hramova, koja kod njega razvija naklonost ka sintetizmu, stilizaciji, uglačanoj fakturi, rustičnom tretiranju pojedinih segmenata. Za njegovo vajarsko djelo najčešće se koriste izrazi: lirsko, poetsko, ekspresivno. Stvaralački opus obuhvata djela kamerne plastike intimističkog karaktera: figuraciju, životinje (Ranjeni vuk, 1962; Bik), ptice (Roda, 1960; Labud, 1977), ratnu tematiku (Dječaci u zbjegu, 1969; Tragom ofanzive) i spomeničku skulpturu. Za razliku od skulpture portretnog karaktera, na figuralnim kompozicijama likovi gube svoj subjektivitet. Akcenat stavlja na govor tijela koje sve više sintetizuje i transformiše. Fascinira ga pokret kojim ispoljava određene fizičke radnje kao što su igra, ples, balet, sport (Kupačica; Ples; Kamena s ramena, 1962; Diskobol, 1970), ali i kao emanator unutrašnjih emotivnih stanja (Buđenje, 1966; Agonija, 1969; Očaj, 1975). U njegovom opusu izdvajaju se motivi dječje figure (Dječja igra I II, 1965; Prvi korak, 1967) i majke sa djetetom (Materinstvo, 1967). Na njima se oblik javlja kao zatvoreni monolit, bez ritma punog i praznog, ili se unutar skulptorske mase formira šupljina kojom se masa integriše u ambijentalni prostor. Njegove skulpture posjeduju dimenziju monumentalnosti. Poliranjem do visokog sjaja, stvara vještačku barijeru koja pruža otpor prostornom okruženju. U oblikovanju posebnu pažnju usmjerava na fine prelaze svjetlosti i sjenke, kako na slobodnoj figuraciji tako i na reljefima. Koristio je raznovrsne skulptorske materijale: kamen, oniks, mermer, armirani beton i kamen sa mozaičkim inkrustacijama, bronzu, glinu. Primarni materijal u njegovom stvaralaštvu bilo je drvo (maslina, eukaliptus, orah i dr.), koje je zbog svoje strukture i lakoće obrade odgovaralo umjetnikovom senzibilitetu i stvaralačkoj invenciji. U osmoj deceniji XX v. sintetizuje formu do asocijativnog znaka (Na leglu, 1975; Tren, 1982). Spomenička skulptura: Bezmetković, Spomenik krivošijskim ustanicima, Spomenik palim za slobodu u Kotoru i Spomen-kompleks Doli u Pivi kod Plužina. Radi biste narodnih heroja: Milana Spasića, Sergeja Mašere u Tivtu i dr. Bavio se i publicističkim radom. Autor je tekstova (izbor): „Za bolju organizaciju kulturno-prosvjetnog rada naših sindikata”, Pobjeda, Cetinje, 8. III 1947; „O apstraktnoj umjetnosti”, Pobjeda, Titograd, 10. II 1976; „Vajar između neba i kamena (M. Mijušković)”, Pobjeda, Titograd, 28. VII 1979. Izlagao je na preko 20 samostalnih izložbi: Titograd/Podgorica (1964, 1970, 1974, retrosp. 1985, 1996, retrosp. 2001), Nikšić (1975), Berlin (1980), Beograd (1984), Herceg Novi (1984/85, 2001), Tivat (1985, 2002, 2018), Jajce, BiH (1986), Budva (2001). Grupno je izlagao na preko 150 izložbi u zemlji i inostranstvu: Italija, Francuska, Belgija, SSSR. Nagrade: Trinaestojulska nagrada (1964); Nagrada oslobođenja Herceg Novog (1964); Nagrada Likovnog salona „13. novembar” (1967); Nagrada Hercegnovskog zimskog salona (1969, 1977); Nagrada „4. jul” (1985); Nagrada AVNOJ-a (1985). Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više ordena: Ordena za hrabrost, Ordena zasluga za narod sa zlatnim vijencem, Ordena zasluga za narod Republike Francuske – Red viteza. Jedan je od osnivača ULUCG-a, čiji je bio član od 1953. Za dopisnog člana CANU (→ Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) izabran je 1977, a za redovnog 1985.