Maglić–Volujak–Bioč, visoka planinska oblast u śeverozapadnom dijelu Crne Gore, u graničnom dijelu prema Bosni i Hercegovini. Ograničena je dolinama rijeka: Vrbnice, Pive, Drine i Sutjeske. Državna granica ide vrhovima Maglića i Volujaka, dok Bioč u cjelini pripada Crnoj Gori i strmo se spušta ka dolini Vrbnice i Pive, a prema unutrašnjosti masiva postepeno prema središnjoj uvali Urdenih dolova. Na Volujaku najviši vrhovi su Vlasulja (2.337 m) i Studenac (2.294 m), potom odvojeno je Maglić (2.386 m) i Bioč na kojemu su vrhovi: Veliki Vitao (2.396 m), Gledište (2.273 m) i Vrsta (2.321 m). U sredini između ovih planinskih masiva je prostrana uvala Urdeni dolovi, sa najnižim dijelom Trnovačkim jezerom (1.517 m), koje se kao i Stabanjska jezera (Veliko i Malo) nalaze na teritoriji Crne Gore. Prvi botaničar koji je pośetio ove planine bio je → Günther Beck iz Beča, inače najpoznatiji istraživač flore Bosne i Hercegovine, koji se 1888. godine iz pravca Trnovačkog jezera ispeo na Maglić, a potom i na Volujak. Sljedeće, 1889. godine, istim putem, odnosno sa bosansko-hercegovačke strane, na Maglić i Volujak se penje švedski botaničar → Svante Murbeck. Godine 1905. u dolini rijeke Pive botanizirao je češki botaničar → Josef Rohlena, kada se iz Mratinja uputio prema vrhovima Maglića. Sišao je južnim pravcem duž Oštrog Kuka, Smrekovca i Stubice ka Ravnom, tako da je „sa svih strana upoznao cijeli kompleks Maglića”. Svjedočanstva o ovom putovanju potvrđena su i u nazivima nekoliko novoopisanih taksona: Euphorbia esula L. var. maglicensis Rohlena, Hieracium scheppigianum Freyn subsp. volujakense Zahn, Centaurea crnogorica Rohlena, Cardamine maritima Portenschl. var. maglicensis Rohlena. Iscrpna lihenološka istraživanja na planinama Magliću, Volujaku i Bioču, sa crnogorske strane, obavio je 1931. godine hrvatski botaničar → Fran Kušan (u društvu sa botaničarom → Karlom Bošnjakom). Rezultate je publikovao 1933. sa spiskom od 149 vrsta lišajeva, ne računajući brojne varijetete i forme. Među njima je i jedna novoopisana vrsta – Ramalina vouki Kušan & Zahlbr. Studija obuhvata i vegetacijski dio. Prvo su ukratko izložene zajednice viših biljaka, a potom je detaljno prikazana vegetacija lišajeva prema tipu staništa (epilitska, vegetacija lišajeva na tlu i epifitska vegetacija lišajeva). Istraživane zajednice prikazane su sa većim brojem sveza i asocijacija. Vegetaciju doline rijeke Pive, čija lijeva obala čini podnožje planina Maglića i Bioča, detaljno je izučio → Vilotije Blečić (1958). Istraživanja su obuhvatila šumsku vegetaciju i vegetaciju stijena i točila u znatnom visinskom rasponu, prateći gornju granicu zajednica subalpijske bukve prema vrhovima Maglića – Fagetum silvaticae subalpinum Blečić 1958 i klekovine bora – Pinetum mughi montenegrinum Blečić (1957) 1958. Pionirskim poduhvatom u fitocenološkoj nauci smatra se i Blečićevo objašnjenje vegetacijskih sukcesija na aktivnim siparima i točilima, koja su brojna na padinama pomenutih planina, a naročito u kanjonskom dijelu rijeka Pive i Komarnice. Organsku produkciju Stabanjskih jezera sa prikazom mikrofitskih algi publikovala je 1984. godine → Smiljka Petković, dok su makrofitska istraživanja Trnovačkog jezera i Stabanjskih jezera objavili 2005. → Jelena Blaženčić i Živojin Blaženčić. Dva priloga o flori i vegetaciji bosansko-hercegovačkog dijela planina Volujaka i Maglića publikovala je 1969. godine grupa sarajevskih botaničara: → Željka Bjelčić-Pavić, → Radomir Lakušić, → Ljubomir Mišić, → Čedomil Šilić, → Ljerka Kutleša i → Petar Grgić. Na Magliću, sa bosanske strane, vrstu → Rhododendron hirsutum L. otkrio je slovenački botaničar Peter Skoberne, a da se srijeće i na crnogorskoj strani planine potvrdili su i neki crnogorski botaničari. Planinski sistem Volujaka, Maglića i Bioča predstavlja od poodavno atraktivni cilj brojnih planinara, o čemu su ostali dragocjeni putopisi i zapisi (sa fotodokumentacijom) u planinarskim i drugim publikacijama.