Jesejevo stablo, prikazano kao vinova loza, i grožđe Kanana, koje nose Isus Navin i Halev
Prikaz evropskih municipalnih grbova sa motivima vinove loze i vinogradarske djelatnosti, uključujući i grb Podgorice
Vinova loza, vino i heraldika, zastupljenost vinove loze i vina na grbovima. → Vinova loza, kao složen heraldički motiv, ima višestruku simboliku i višeslojno značenje. U evropskoj kulturi počiva na dugoj tradiciji antičke i hrišćanske civilizacije, koja je iznjedrila heraldiku. Božanstvo koje se najčešće dovodi u vezu s vinom i prikazuje s vijencem vinove loze na glavi je Dionis (→ Dionis (Bahus – Oziris), dionizijski kult), grčki bog plodnosti, veselja i zanosa. Bio je izuzetno poštovan u antičkom svijetu, gdje su mu priređivane brojne vinske svečanosti i festivali (dionizije). U starom Rimu bio je slavljen pod imenom Bahus (odatle i bahanalije, kao naziv za neobuzdane proslave). Vinova loza je, preko Dionisovog kulta, postala prvorazredni simbol plodnosti, izobilja i životne radosti. U hrišćanskoj ikonografiji vinova loza, grožđe i vino postaju simbol krvi Isusa Hrista (Hristove žrtve) i liturgijskog slavlja (euharistije), na kojem se okupljaju hrišćani i kroz sakrament pričešća vinom potvrđuju sebe kao zajednicu vjernika. U tom smislu, vinova loza je simbolički izraz obilja i blagostanja, čulnih užitaka i plodnosti, sveopšteg veselja i gostoprimstva, ali je istovremeno i simbol božje dobrote i naklonosti, ljubavi i žrtvovanja, mira, blaženstva i obećanog spasenja. Vinova loza je u evropskoj umjetnosti i kulturi dugo prisutan simbol, ali je mlad heraldički motiv u grbovima novijeg vremena. Prvi primjeri heraldičke upotrebe vinove loze prisutni su na prostoru srednje Evropе, početkom XVI vijeka, kada, usljed razvoja slobodne trgovine, dolazi do privrednog procvata gradova. Danas se koristi prvenstveno kao simbol u grbovima sela, naselja, gradova i oblasti koje svoje ekonomsko blagostanje vezuju za vinogradarstvo i proizvodnju vina, ali i u amblemima i grbovima brojnih esnafskih udruženja i preduzeća koja se bave ovom djelatnošću. Često je prisutna i u grbovima vinogradarskih porodica, a zbog liturgijske upotrebe vina, i u grbovima crkvenih velikodostojnika.
Vinova loza se na grbovima pojavljuje kao figura unutar polja štita (šarža), u različitim heraldičkim formama: najčešće kao stablo u rodu, tj. kao čokot sa pritkom, olistalim izdancima (→ lastarima) i vidljivim plodovima; ili kao pojedinačna grana loze, olistala i obično bez plodova, a list vinove loze ili grozd kao posebne figure rijetka su pojava. Lastar se uglavnom prikazuje s odsječkom ili peteljkom ka vrhu, dok je grozd po pravilu viseći. Vinova loza se na grbovima može prikazati u bilo kojoj od sedam osnovnih heraldičkih boja (tinktura), što se u opisu uvijek posebno naglašava, a ukoliko se blazonira kao „prirodno”, podrazumijeva se da su tad listovi zeleni, a grozdovi purpurni. Izvan štita, vinova loza predstavlja ne tako čestu parafernaliju (sadržaj van štita), gdje je uglavnom prikazana u svojstvu heraldičke krune ili oslonca nosačima štita.
I Vinova loza i grožđe kao šarža
Vinova loza se kao heraldički motiv na štitu koristi da prikaže neku istorijsku ili savremenu djelatnost, predstavi određene etičke vrijednosti ili likovno izrazi ime grbonosca (armigera).
Djelatnosti i profesije. Vinova loza na grbu najčešće predstavlja vinogradarsku djelatnost porodice ili šire zajednice. Nalazi se i na grbovima privrednih društava, esnafskih udruženja i preduzeća kojima je proizvodnja i prerada grožđa osnovna djelatnost. Prisustvo vinove loze u heraldici (porodice, naselja, regije) najrasprostranjenije je na tlu zemalja koje su poznate po proizvodnji vina (Francuska, Njemačka, Austrija, Švajcarska, Italija, Španija, Portugalija, Mađarska i Češka).
Grožđe Kanana je neobičan heraldički motiv sa predstavom dva muškaraca, koji između sebe nose veliki grozd, okačen o motku. To je izuzetno čest simbol u judeohrišćanskoj ikonografiji, preko koje je ušao i u heraldiku. Utemeljen je u starozavjetnom narativu o Mojsiju, koji šalje dvanaest izvidnika, po jednog iz svakog od dvanaest jevrejskih plemena, da istraže Kanan. Priča kaže da se deset izvidnika vratilo praznih ruku, opisujući zemlju kao neplodnu i negostoljubivu, dovodeći tako u pitanje božji zavjet o Obećanoj zemlji. Preostala dvojica (Isus Navin i Halev) vratili su se iz Kanana sa dobrim vijestima, donoseći kao potvrdu svojih riječi jedan grozd vinove loze, koji je bio toliko velik i težak da su ga mogli prenijeti jedino okačenog o motku. Danas je taj motiv čest i svuda prisutan kao simbol države Izrael, biblijske zemlje, koju je Bog obećao svom izabranom narodu Jevrejima – Avramovim potomcima. U novozavjetnom kontekstu ova slika poprima nešto drugačije tumačenje, gdje grožđe Kanana predstavlja predukus vječnog života i blaženstva u Božjem carstvu. Brojni prikazi ove biblijske scene tumačeni su tako da prednji nosilac motke predstavlja judaizam, koji prethodi hrišćanstvu, a zadnji nosilac predstavlja pagane, koji su se preobratili u hrišćanstvo, dok je sam grozd simbolički prikaz Spasitelja na krstu (Isusa Hrista). Grožđe Kanana je zbog toga postalo heraldičko znamenje brojnih vinogradarskih zajednica iako je simbolička pozadina ovog motiva zapravo duboko ukorijenjena u religiji. Danas se kao motiv koristi na grbovima nekoliko gradova, kao što su Pojsdorf, Vajnhaus, Vehring u Austriji, Linsenhofen u Njemačkoj, Blučina u Češkoj.
Crkvena heraldika. U evropskoj hrišćanskoj simbolici vinova loza i grožđe simbolizuju vino na isti način kao što klas pšenice simbolizuje hljeb. To su liturgijski darovi, simboli krvi i tijela Hristovog, odnosno euharistije kao središnje tajne hrišćanske vjere. Upravo se iz tog razloga vinova loza i grožđe pojavljuju kao čest motiv u crkvenoj heraldici. Polazeći od toga da vinogradarstvo u hrišćanskom kultu ima svoje svece zaštitnike, vinova loza na grbu može se tumačiti i kao svetiteljev atribut, a ne samo kao simbol vinogradarske djelatnosti. U pravoslavnom hrišćanstvu zaštitnik vinogradara je → Sv. Trifun. On se prikazuje sa granom vinove loze. Običaj je da vinogradari od Badnjeg dana čuvaju najdeblje parče badnjaka i od njega, rano ujutru na Sv. Trifuna, prave krst, koji se potom zabada u vinograd, nakon čega se oreže čokot i zalije vinom. Ovim činom označava se početak orezivanja i novog vegetacionog ciklusa (vinske regije Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije). U katoličkom hrišćanstvu, kao zaštitnik vinogradara, na području Francuske, Njemačke, Austrije i Češke proslavlja se Sv. Urban od Langresa, dok je Sv. Vinsent od Saragose poštovan na području Španije, Portugala i njihovih bivših kolonija, a Sv. Martin od Tura (u našim krajevima poznat kao Sv. Mrata) na prostoru Panonske nizije, prvenstveno Mađarske i Slovačke.
Rječiti grbovi u svom sastavu mogu imati vinovu lozu, bilo da je riječ o porodici, gradu ili regiji, koji nekim elementom svog sadržaja (bojom ili figurom) ukazuju na ime grbonosca.
II Vinova loza i grožđe kao parafernalija
Pored primarnog prisustva na štitu, motiv lastara ili lista vinove loze javlja se i kao parafernalija, kao sadržaj grba izvan štita. To su heraldičke kreste (čelenke), postolja, ali i krune specifičnog oblika. Takozvana „narodna kruna” poseban je tip heraldičke krune, karakterističan samo za recentnu njemačku heraldiku, i veoma je rijetko u upotrebi. Sastoji se od obruča i vijenca s listovima vinove loze, oslonjenog na gornju ivicu štita. Riječ je o tipu krune, koji se, kao zamjena za monarhističke krune, u njemačku heraldiku uvodi nakon ukidanja monarhija, poslije Prvog svjetskog rata, ali se s vremenom odustalo od takve prakse. Vinova loza se nalazi na grbovima porodica ili gradova kao dio čelenke. Motivi loze, najčešće u vidu lastara, koriste se i pri stilizaciji postamenta, na koji su oslonjeni držači štita. U grbu Podgorice vinova loza, data u zlatu, služi kao postament, na koji su oslonjeni držači štita i simbolizuje prosperitet zasnovan na proizvodnji vina kao jednoj od važnih privrednih grana ovog grada.
III Ostale heraldičke šarže koje se vezuju za vinogradarsku djelatnost
Pored prikaza vinove loze, u heraldici se koriste i druge šarže koje se dovode u vezu sa gajenjem, preradom grožđa i proizvodnjom vina.
Vinogradarski nož (alatka za orezivanje vinove loze) čest je heraldički motiv na grbovima porodica koje su se bavile vinarstvom, ali i u grbovima naselja i oblasti u kojima je vinarstvo bilo preovlađujuća privredna grana. U grbovima porodica, ovaj motiv najčešće se nalazi u njemačkoj, austrijskoj i švajcarskoj heraldici. Presa za grožđe kao heraldička šarža javlja se veoma rijetko. Nalazi se na grbovima naselja u kojima žive značajnije zajednice koje se bave proizvodnjom vina. Primjeri grbova gradova koji sadrže heraldičku šaržu prese za grožđe mogu se naći i u Portugaliji, Španiji, Rumuniji, Slovačkoj i Austriji. Bure (bačva) za vino kao heraldički element koriste prvenstveno preduzeća koja se bave proizvodnjom vina. Može se naći i na porodičnim grbovima (Brickman, Norton, Maton) i to prvenstveno onih plemićkih porodica koje se vezuju za trgovinu vinom. Kao motiv prisutno je i na grbovima gradova, ali u znatno manjem broju. Šine za burad (vinarske ljestve) kao heraldička šarža postoje na grbovima gradova i preduzeća koja se bave vinarskom privredom. Predstavljaju opremu koja se koristi prilikom transporta buradi. U heraldici se vinarske ljestve, za razliku od klasičnih merdevina, prikazuju sa dvije prečke, dok se noseće grede mogu prikazati kao prave ili zakrivljene.
Brodovi za prevoz vina, kao heraldičke šarže, najčešće se pojavljuju u gradskim i seoskim zajednicama na obalama mora ili rijeka, u kojima je primarna djelatnost vezana za transport i trgovinu vinom.
LITERATURA: J. Woodward, A Treatise On Ecclesiastical Heraldry, London, 1894; A. Charles Fox-Davies, Ecclesiastical Heraldry, New York, 1910; A. Palavestra, Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele, Beograd, 1987; D. Noel Freedman, The Anchor Bible Dictionary Volume 1 (A–C) and Volume 2 (H–J), USA, 1992; J. Siebmacher, Johann Siebmachers Wappenbuch von 1605, Germany, 1999; J. E. Cussans, Handbook of Heraldry, USA, 2003; A. Samardžić, Crnogorski državni i dinastički grbovi, Podgorica, 2006; J. Parker, A Glossary of Terms used in Heraldry (1894), UK, 2008; D. Acović, Heraldika i Srbi, Beograd, 2008.
S. Marlović