Ljubiša, Stjepan (Stefan) Mitrov (Budva, 1824 – Beč, 1878), književnik, političar. Kao književnik poznat je po svojim pripovijetkama, koje su u vrijeme nastanka bile značajan doprinos borbi za narodni jezik. U toj borbi koristio je svoj politički ugled: bio je dugogodišnji bokeljski predstavnik u Dalmatinskom saboru i njegov predsjednik od 1870. do 1877. godine. Kao predstavnik Boke u tom saboru, bio je u Beču poslanik u Carevinskom vijeću, u kome se borio za narod svoga kraja i upotrebu narodnog jezika. Odrastajući u Budvi u kojoj je postojala samo škola na italijanskom jeziku, započeo je osnovno obrazovanje na tom jeziku, a samouko je radio na širenju opštih znanja i na upoznavanju narodnog jezika i pripovijedanja. U vremenu kada je na prostoru Paštrovića zvanično u upotrebi bio italijanski jezik, radeći u lokalnoj administraciji, često je bio posrednik između naroda i administracije. Kao poslanik Dalmatinskog sabora u Carevinskom vijeću, izborio se da se o državnom trošku osnuje gimnazija u Kotoru. Borio se i protiv spajanja italijanske i srpsko-hrvatske učiteljske škole u Zadru. Glasao je da poslanike u Carevinskom vijeću bira narod direktno i uspio je da Boka bude zasebna izborna jedinica. Pripadao je grupi od pet poslanika koja je osnovala list Zemljak, unutar koga su zastupali ideju bratstva između Srba i Hrvata. Poslanički mandat oduzet mu je 1877. godine. Kako je školovanje započeo na italijanskom jeziku, kasno je počeo da piše. U interesovanju za narodno stvaralaštvo uzor su mu bile narodne pjesme koje je zabilježio → Vuk Karadžić, narodne pripovijetke → Vuka Vrčevića i poezija → Petra II Petrovića Njegoša. Većinu pripovijedaka napisao je za posljednjih deset godina života – od 1868. do 1878. godine. Prije toga objavio je etnografske zapise o Paštrovićima i deseteračku pjesmu o pobjedi austrougarske vojske nad mletačkom – Boj na Visu. Najpoznatiji je po svojim pripovijetkama koje su postale nezaobilazni dio školskog programa. Prvu pripovijetku – Šćepan Mali, objavio je u almanahu Dubrovnik 1868. godine. Nesporan je uticaj Njegoševog dramskog teksta. Nakon toga objavljivao je pripovijetke: Prodaja patrijare Brkića i Kanjoš Macedonović u almanahu Dubrovnik (1870), Skočidjevojka u istom časopisu (1873), Pop Andrović, novi Obilić i Krađa i prekrađa zvona u Kalendaru Matice dalmatinske (1874), Pripovijesti cernogorske i primorske (1875), Gorde ili Kako Crnogorka ljubi u novosadskom Orlu (1878), Pričanja Vuka Dojčevića (1878). Svojim stvaralaštvom objedinjuje elemente humora, narodnih običaja, društvenih okolnosti, istorijskih događaja, dijaloga i narodnog jezika, postižući dramatičnost i dinamičnost naracije. Od 1961. škola u Budvi nosi njegovo ime (→ Osnovna škola „Stefan Mitrov Ljubiša”, Budva).