Tošković, Uroš, slikar, crtač (Pelev Brijeg, Podgorica, 19. XI 1932 – Podgorica, 3. III 2019). Završio je → Umjetničku školu u Herceg Novom (1952) i ALU u Beogradu (1956), u klasi prof. Marka Čelebonovića. Sa L. Šejkom, S. Vukovićem, → Mirom Glavurtićem, → Miodragom Dadom Đurićem bio je osnivač Društva prijatelja „Baltazar” (1957), koje kasnije prerasta u društvo „Mediala”, sa kojim je izlagao šezdesetih godina prošlog vijeka. Kao stipendista francuske vlade, 1956. odlazi u Pariz na dalju edukaciju (Škola lijepih umjetnosti, kod prof. M. Brijasona), gdje ostaje do 1976. Od 1976. do 2003. živi i radi u Beogradu, a od 2003. u Crnoj Gori, uglavnom u Baru, Podgorici, Kolašinu. Njegovo umjetničko djelo predstavlja osobenu pojavu u crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Crtež i figuracija Toškovićeva su likovna uporišta. U mediju crteža ugljenom i raznim drugim tehnikama ostvario je svoje najbolje radove. Prostorni odnosi, plastični i ikonografski elementi nijesu sfera interesovanja U. Toškovića. Njega interesuje drama čovjeka, začeta u strahotama ratnog djetinjstva, iz koje je crpio sva svoja stvaralačka uporišta/ishodišta. Crtež je Toškovićeva samoodbrana. Njegova linija satkana je od „slutnje, zadire u nemir, cijepa, razdire, povređuje” crtež. Njegovi iskeženi, unakaženi, izobličeni ljudi nijesu pukim usudom upleteni u vremenske tokove ili istorijska dešavanja, oni su akteri/sudionici različitih scenarija u kojima zadobijaju svoje identitete. Frontalne ili/i u profilu postavljene spodobe, samodovoljne i samodopadljive, uvijek u prvom planu, rijetko u grupi, bez dubine/perspektive, uplašeni su i plašitelji, ugroženi i ugrozitelji, zlostavljeni i zlostavljači – to je zlo u svojoj esenciji, strah u svoj suštini, raspadanje, gađenje i sve dekonstruktivno, ništavno i nihilističko. Bravuroznim crtačkim konstruktima gradio je introvertne Vavilone, sunovratne u sopstvenim nutrinama, bez želje za opštenjem sa spoljnim, malim, bezličnim svijetom. Da li njegova umjetnost pripada „mračnom ekspresionizmu”, nadrealizmu, fantastičnom slikarstvu – u Toškovićevom slučaju potpuno je irelevantno. On je bio nesvrstan u punom značenju te riječi. Samostalne izložbe: Novi Sad (1957); Pariz (1960); Titograd/Podgorica (1960, 1982; 2004, 2007); Beograd (1978, 1990, 1995); Zagreb (1979); Kotor (1980); Herceg Novi (1980); Valjevo (1994); Užice (1996); Bar (2006); Cetinje (2006). Dobitnik je Trinaestojulske nagrade (1987). Odlukom Vlade Crne Gore, dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2010). Bio je član ULUCG-a od 1985.