Stanković, Luka, slikar, likovni pedagog (Gračanica, 18. IX 1909 – Peć, 1983). Završio je Umetničku školu u Beogradu, kod prof. Lj. Ivanovića. Skulpturu je učio kod vajara T. Rosandića. Prije rata bavio se pedagoškim radom kao nastavnik crtanja u srednjim školama (nikšićkoj gimnaziji i Učiteljskoj školi). Bio je prof. na ŠPU u Herceg Novom (1950–1960) (→ Umjetnička škola u Herceg Novom). Iz Herceg Novog odlazi u Prištinu, a zatim u Beograd. Jedan je od najdosljednijih crnogorskih umjetnika koji se, pored → Ilije Šobajića i → Nika Đurovića, bavio crtežom. Na ovo likovno opredjeljenje imao je uticaj prof. Lj. Ivanović, koji je rano zapazio njegov crtački talenat. U prijeratnom periodu radi realističke pejzaže okoline Nikšića i nostalgičnom notom obojene predjele zavičaja – Andrijevice i plavske doline. U poratnim godinama, u duhu socrealizma, crta motive na kojima dokumentuje prizore sa izgradnje zemlje – omladinske radne akcije. Međutim, nakon socrealističkog, ideološki usmjerenog likovnog izraza (tematike), ponovo se vratio svojoj primarnoj slikarskoj temi – pejzažu, koji je i u tom periodu predstavljao „privilegovan” umjetnički motiv. Tada su nastali brojni radovi na kojima je na dokumentaran, ali ne i na naturalistički, način crtao autentične urbane cjeline i pejzaže (Budva, Kula u Plavu, Ulcinj, Gusinje, Manastir u Pljevljima, Durmitor, Nikšić). Na crtežima, najčešće urađenim olovkom i tušem, ekspresionističkim potezima i suptilnim prelazima sjenki i polusjenki, svjetlosti i tame, stvara intimnu, sjenovitu atmosferu ispunjenu fenomenom tišine jednog zaustavljenog trenutka. Rijetko je radio u ulju i akvarelu. Bavio se i skulpturom. Radio je portrete i spomen-biste. Od 1946. učestvuje na izložbama ULUCG-a. Kolektivno je izlagao na brojnim izložbama, među kojima su: „Cetinje i likovna umjetnost”, Cetinje (1982), Beograd (1984); „160 djela iz Umjetničkog muzeja Crne Gore”, Beograd (1986/87). Bio je član ULUS-a.