Iveković, Ćiril Metod, hrv. arhitekta-konzervator (Klanjec, Hrvatska, 1. VI 1864 – Zagreb, 16. VIII 1933). Diplomirao je arhitekturu na ALU u Beču (1889). Predavao je klesarstvo u Zanatskoj školi u Zagrebu (1885–1886). Radio je u bečkom ateljeu „Fellner i Helmer”, u ateljeu arh. F. Ohmana i Hasenauerovu ateljeu. Boravio je u Italiji tokom studijskog putovanja (1889). Bio je arhitekta pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu (1890–1896); savjetnik i referent za sakralnu gradnju pri Zemaljskoj vladi u Zadru (1896–1920); redovni profesor na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, gdje je predavao Arhitektonske oblike srednjega vijeka (1920–1933). Projektovao je u stilu istoricizma, zbog čega je preduzimao temeljna istraživanja i sistematično dokumentovanje dalamatinske spomeničke baštine. U konzervaciji je sarađivao s istoričarima umjetnosti A. Riglom i M. Dvoržakom, primjenjujući savremene principe tadašnje bečke konzervatorske škole, te je metodološki unaprijedio konzervatorsku praksu Hrvatske. U Crnoj Gori, učestvovao je u obnovi → Katedrale Sv. Tripuna u Kotoru (1898–1907). Nakon što je 6. I 1897. izgorjela u požaru stara pravoslavna crkva u Kotoru, nadležna Zemaljska vlada u Zadru angažuje Ivekovića da izradi projekat nove crkve na mjestu stare (1897–1909). Prvobitni Ivekovićev projekat (1897) bio je osporen od kotorskog biskupa zbog monumentalnosti i raskoši projekta (u stilu hrama Manastira Dečani). Projekat je tri godine prelazio put od Zadra do Beča i samog pape u Rimu, da bi nakon znatnih redukcija i izmjena bio odobren aprila 1900. Radove je nadzirao arh. → Milan Karlovac. Sticajem urbanističke dispozicije, hram je okrenut u pravcu sjever – jug. U obliku je upisanog krsta s kupolom na sredini (na oktogonalnom tamburu osam bifora), kružnom apsidom – konhom, na sjeveru, i monumentalnim portalom na jugu, s dva visoka zvonika završena kupolama. Hram je građen u vizantijsko-raškom stilu, blokovima tesanog kamena. Na portalu, lučna dvostepenovana konstrukcija oslonjena na četiri korintska stuba pridržava trougaoni timpanon sa mozaičkim prikazom Sv. Nikole. Hram je bio sjedište Bokokotorsko-dubrovačke i Spičanske eparhije. Na osnovu Ivekovićevog projekta, 1903. dovršen je zvonik Crkve Sv. Eustahija u Dobroti, baroknog hrama koji je 1773. sagradio italijanski arh. → Bartolo Rivijera. Iveković je sarađivao i u arheološkim istraživanjima na Duklji (1902–1907), a rad o Duklji objavila mu je Bečka akademija nauka (1913). Ostali izvedeni projekti: obnova Ali-pašine džamije u Sarajevu (1890–92); Čitaonica u Banjaluci (1890) i Gradska skupština u Brčkom (1893), koje je projektovao u islamskom duhu; brojne sakralne i profane građevine u Dalmaciji, koje je projektovao u neorenesansnom i neogotičkom stilu, sa osjećajem za pejzažni ambijent. Bavio se i fotografijom. Uradio je obiman opus veduta, spomenika dalmatinskih gradova, ambijentalnih cjelina i pejzaža. Objavio je osam mapa fotografija dalmatinske spomeničke i graditeljske baštine Dalmatiens Architektur und Plastik (od 1910. do 1920-ih). Drugo izdanje, u šest mapa, objavljeno je u obliku monografija gradova (Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik; otoci Rab, Hvar, Korčula). Tekstove o konzervatorskim i arheološkim istraživanjima objavljivao je u naučnim periodikama, časopisima, domaćim i bečkim (Vienac, Obzor, Tehnički list, Godišnjak Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, Narodna starina i dr.). Značajniji radovi: Dalmatiens Architektur und Plastik, 1–8, Wien, 1910–1926; hrv. prijevod Beč – Beograd, 1928; Die römische Stadt Doclea in Montenegro (koautori L. Jelić i P. Sticotti), Wien, 1913. Bio je član Hrvatskoga starinarskoga društva (1897); Arheološkog instituta u Beču (1898); dopisni član bečke Središnje komisije za istraživanje i očuvanje građevinskih spomenika (1899). Od 1922. bio je redovni član JAZU.