Mihailo Vojislavljević (1046 – Skadar, 1081), dukljanski knez i kralj. Poslije smrti majke i starije braće Gojislava i Predimira, preuzeo je vlast u Duklji 1046. godine. Bratu Radoslavu je oduzeo dio Zete dobijen podjelom i dio Travunije kojim je upravljao i dao ih sinu Vladimiru. Ljetopisac priča kako je baš u to vrijeme umrla Mihailova žena sa kojom je imao sedam sinova: Vladimira, Prijaslava, Sergeja, Derija, Gabrijela, Miroslava i → Bodina Vojislavljevića. Drugi put se oženio sestričnom cara Konstantina IX Monomaha i sa njom imao četiri sina: → Dobroslava Vojislavljevića, Petrislava, Nićifora i Teodora. Ovom rodbinskom vezom sa vizantijskim dvorom osigurao je sebi i državi mir i sigurnost. Nadanje da će mu kao prijatelju ostaviti Drač, nije se ostvarilo, kao ni očekivanje blagoslova ukoliko zavlada okolnim kneževinama i županijama. Pedesete godine su bile u znaku velike šizme (podjele crkve na pravoslavnu i katoličku), pa je u takvim okolnostima vizantijskom caru od koristi moglo biti savezništvo sa dukljanskim vladarom. Dukljanski vladar je zato mogao isposlovati od dvora da bude – kako svjedoči Kedren – „odlikovan čašću protospatara i ubilježen među saveznike i prijatelje Romeja”. Zadovoljan ovim diplomatskim uspjehom, car Monomah uvrstio je dukljanskog vladara u saveznike i prijatelje Romeja. Smrt cara Konstantina, koji je Duklju učinio saveznikom, a njega prijateljem, poremetila je mnoge Mihailove planove i očekivanja. Ako nije smio ranije napasti Rašku (Srbiju) mimo carevog odobrenja, jer bi time povrijedio „savez i prijateljstvo”, učinio je to Mihailo poslije koristeći nove spletke i građanske ratove u Vizantiji. Kako bilježi Dukljanin, to je bilo drugi put da dukljanski vladari priključuju Rašku dukljanskoj državi. Za vrijeme vladavine dukljanskog kralja Mihaila, u Vizantiji su se tokom 60-ih i 70-ih godina XI vijeka često događali ratovi, ustanci i pobune. I događaji u vezi sa ustankom makedonskih Slovena pod vođstvom Đorđa Vojteha i Bodinovim predvodništvom bili su takođe u vezi sa očekivanim napadima Normana i najezdom Saracena. Tek će događaji u vezi sa ustankom Đorđa Vojteha (1072) i obraćanje ustaničkog vođstva zetskom vladaru da im pošalje sina Bodina, kojeg su po dolasku u Prizren proglasili za cara, vratiti Duklju u fokus interesovanja vizantijskih analista i barskog pripovjedača. Car Mihailo premjestio je iz Bugarske u Drač Vrijenija kako bi i ovo uvijek nemirno područje smirio, kao što je to uradio sa Bugarskom poslije gušenja ustanka pod Vojtehom i Bodinom. I ljetopisac tako piše, s tim što napominje da su u brojnim bitkama izginuli svi Mihailovi sinovi, osim Bodina, još za njegova života. Sukobi i neredi u dračkoj oblasti, koja je za carstvo oduvijek predstavljala snažno uporište za kontrolu na zapadnoj granici, ali i mjesto preko kojeg su Normani od dolaska u Južnu Italiju često upadali i vojno prijetili Carigradu, bili su stalni izazov i dukljanskim vladarima. Njihovi politički i vojni uspjesi i porazi bili su najčešće u vezi sa Dračkom temom od Samuilovih osvajanja i davanja na upravu knezu Vladimiru. Dračka oblast je često bila pozornica dukljansko-vizantijskih sukoba. Upravo zbog toga je car Mihailo VII Duka u Drač poslao poznatog vojskovođu i ratnika Nićifora Vrijenija, koji se, izgleda, uspješno obračunao sa zetskim kraljem Mihailom, zbog toga što je ustanicima pružio pomoć šaljući im svog sina Konstantina Bodina. Naime, vizantijski pisci, među kojima i istoimeni unuk Nićifora Vrijenija, pominju da su sa zetske strane često vršeni napadi na dračku oblast, te da je stoga njegovom djedu povjeren zadatak da takve napade odbije. Nićifor Vrijenije je poslije pobjede nad dukljanskom vojskom pokorio sve gradove na granici Zete i izbjegao one zamke u klancima iz vremena Stefana Vojislava (→ Vojislav), o čemu govori Skilica. Kao posljedica loših iskustava sa vizantijskim dvorom, uslijedilo je Mihailovo okretanje Normanima i papi, prouzrokovano stalnim dvorskim intrigama i čestim promjenama vojnih i civilnih namjesnika koji su svoje usluge zavođenja reda u nemirnim provincijama, kakav je bio Drač, koristili za pokušaje osvajanja carskog trona. Još za vrijeme kneza Vojislava, Duklja je snažno zakoračila putem pune političke, težeći i crkvenoj samostalnosti. Stoga ne iznenađuje što se njegov nasljednik Mihailo obraća papi, jer je nakon iskustva sa ćudljivim Carigradom bio uvjerenja da duhovno pokroviteljstvo i politički blagoslov može jedino dobiti iz Rima. Zetski vladar Mihailo, nakon loših iskustava sa vizantijskim dvorom, obratio se papi Grguru VII pismom tražeći krunu i zastavu, čime se obavezivao da, po pravilu, bude papin vazal. Vazalstvo prema Vizantiji značilo je prihvatanje podaničkog statusa prema caru. Na Mihailovo okretanje prema Rimu uticali su vjerovatno i Normani, koji su brzo i snažno istisnuli vizantijski politički uticaj iz Južne Italije, a od zakoračenja na Balkan, na područje Drača, postali nevoljni susjedi i mogući saveznici. Na pomoć i zaštitu Vizantije nije mogao računati već i zbog toliko puta pokazane podozrivosti prema nemirima u dračkoj oblasti. Kao razborit i pragmatičan vladar, cijenio je da je korisno obratiti se papi Grguru. Koristeći crkveni spor između Barske i Dubrovačke episkopije oko nadležnosti i jurisdikcije, Mihailo je preko barskog episkopa Petra uputio pismo papi Grguru, moleći da spor razriješi. Oklijevanje Grgura VII da, dok ne prouči sve okolnosti spora između Dubrovačke i Barske mitropolije, odloži slanje znakova kraljevskog dostojanstva Mihailu, ma kako se tumačilo, značilo je, svakako, prihvatanje dukljanskog vladara u navedenom svojstvu. Ovo utoliko prije što papa Grgur VII nije imao razloga da bilo kojem vladaru priznaje ono što on nije smatrao da mu pripada. U papi Grguru VII prepoznao je moćnog zaštitnika i politički se usmjerio prema Normanima. U pismu od 9. januara 1078, u vezi sa kraljevskim dostojanstvom, papa Grgur VII napominje da će kada stvar prouči uvažiti molbu, te će ga „kao dragoga sina bl. Petra nadariti zastavom i dodijeliti mu plašt”. Poslije rata protiv Vizantije (1072–1075) sukobi su se najčešće odnosili na prevlast oko dračke oblasti. Kralj Mihailo je oslonac tražio i nalazio u Normanima, koji su bili velika prijetnja Vizantiji. Pomoć koju je kralj Mihailo dobio od normanskog vođe Roberta Gviskara i dračkog namjesnika Georgija Monomaha ojačala je političke i vojne pozicije Duklje na početku osamdesetih godina XI vijeka. Skiličin nastavljač Mihailo Devolski piše da je zetski vladar imao dvor u → Kotoru i → Prapratni. Kraj vladavine prvog dukljanskog kralja bio je u znaku njegovih dobro promišljenih planova uspostavljanja što boljih veza sa Normanima. Upravo zato će svojeg sina, savladara, Bodina oženiti Jakvintom (→ Jakvinta Bodinova), kćerkom normanskog patricija iz Barija, u godini kada je započeta vladavina Aleksija Komnina i saradnja sa dračkim namjesnikom Monomahom. U okolnostima kakve su bile u Vizantiji i izazovima sa kojima se suočavala Duklja, kralj Mihailo je bio uvjerenja da je politika strpljivog čekanja najdjelotvornija. Teško je bilo znati ko će od pretendenata sjesti na carski tron. Veze pretendenata sa Normanima činile su ga još više opreznim. Neutralnost je svakako bila najbolji izbor u vrijeme dračkih namjesnika Vrijenija, Vasilakija, pa i za vrijeme Monomaha. Sačuvati državu pred toliko izazova koji su pratili gotovo čitavu njegovu vladavinu, a posebno posljednje godine, mogao je samo vladar sa istančanim osjećanjem da se diplomatijom može više nego ratovanjem. Obezbijediti mir i sigurnost zemlji u vrijeme velikog sukoba Vizantije sa Normanima, koje je iz Italije vodio Robert Gviskard, mogao je samo vladar koji je znao da Duklju sačuva i od jednih i od drugih. Držeći se po strani od ovih izazova, kralj Mihailo je sinu nasljedniku Bodinu, savladaru od povratka iz zarobljeništva, pokazao da mudrost vladanja počiva na snalažljivosti, strpljenju i odlučnosti. Njegova predviđanja budućnosti, u godinama kada je Duklja bila van ratnih zbivanja, pokazala su se tačnim. Umro je 1081, kada je počeo vladati njegov sin Bodin, oženjen nekoliko mjeseci ranije. Kralj Mihailo sahranjen je u Manastiru Sv. Srđa i Vakha.