Vojislav (druga polovina X vijeka – 1043), dukljanski knez. Poslije smrti kneza → Vladimira Dukljanskog na vlast u Duklji knez Vojislav stupio je 1018. godine. Novi dukljanski knez, koga Dukljanin naziva Dobroslav (Stefan Vojislav), sarađivao je sa vizantijskim vlastima i bio u dobrim odnosima s njima. Dukljaninova priča da je Dobroslav – Vojislav posmrče kneza Dragimira, strica kneza Vladimira koji je poginuo od Kotorana pri pokušaju da preuzme vlast nakon Vladimira, neodrživa je prije svega zato što on kao posmrče koje je od mladićke dobi raslo kod rođaka u Dubrovniku, gdje se oženio nećakom cara → Samuila, koja mu je rodila pet sinova (Gojislava, → Mihaila Vojislavljevića, Saganeka, Daroslava i Predimira) objektivno i biološki nije mogao biti otac u tako kratkom vremenu. Razlozi kojima se rukovodio autor Ljetopisa bili su da se preko žene Vojislavljevog strica Dragimira, koja je bila kćerka župana Srbije Ljutevida, održi dinastička linija dukljanskih vladara sa županima Raške (Srbije). U ovom slučaju politička, ili bolje reći dinastička potreba, bila je jača od stvarnosti. Prvi ustanak protiv vizantijske uprave u Duklji podigao je Stefan Vojislav neposredno poslije smrti cara Romana III Argira, aprila 1034. godine. Za početak ustanka uzima se 1034/35. godina. Poslije kraćeg vremena, kako piše Jovan Skilica u svojoj Kratkoj istoriji, Vojislav je zarobljen i odveden u Carigrad. Iz ropstva se oslobodio najvjerovatnije 1039, nakon čega se vratio u Duklju, gdje je 1040. ponovo podigao ustanak. Protiv samovolje dukljanskog kneza iz Carigrada nijesu odmah preduzete mjere zbog velikih teškoća i izazova koje je izazvao ustanak Petra Odeljana 1040. godine. Nakon što je ugušen ustanak, Vizantijsko carstvo se moglo okrenuti i prilikama u Duklji. Kako se u međuvremenu sa jedne vizantijske lađe, razbijene na dukljanskoj obali (1040), dragocjeni tovar od 10 kentenarija zlata (7.200 zlatnih nomizmi) našao pod kontrolom kneza Vojislava, koji nije, i pored upozorenja, htio da ga vrati, to su prijetnje ratom cara Mihaila IV dovele do sukoba. Protiv Vojislava upućena je dobro organizovana vojska pod zapovjedništvom evnuha Georgija Provata, koja je, zbog nepoznavanja terena, zašla u besputne gudure i klance i na povratku bila poražena i uništena, tako da se Provata (Dukljanin ga naziva Armenopulo), gotovo bez vojske, jedva spasio. Promjenu na vizantijskom prijestolu 1041/1042. Stefan Vojislav je iskoristio da proširi vlast i uticaj na susjedne oblasti, a pri zauzimanju teme Drač započeo je stvaranje snažne i samostalne države. Dok su se prilike na carskom dvoru sporo sređivale zbog čestih promjena vladara (car Mihailo 1041–1042, potom Zoe i Teodora 1042, do Konstantina IX Monomaha 1042–1055), Vojislav se postupno spremao za novi obračun sa Vizantijom. Brižljivo planirana snažna vojna ekspedicija pod vođstvom patrikija Mihaila, kojoj su pored vojske iz Dračke teme stavljene na raspolaganje i snage okolnih tema (Srbije, Zahumlja i Bosne), brojala je, kako piše Skilica, 60.000 dobro opremljenih vojnika. Vizantijski dvor je imao plan da s juga napad izvrši vojska dračkog prefekta, sa istoka raškog župana, a sa sjevera zahumskog kneza i bosanskog bana. Uoči ovog pohoda, car je „uputio poslanike sa puno zlata i srebra da ih uruče županu Raške, banu Bosne i knezu Helmenske oblasti.” Raški župan i bosanski ban su sakupljenu vojsku poslali i povjerili komandu nad njom zahumskom knezu Ljutovidu. Time je ova vojska prema dogovorenom planu došla do Trebinja. Vojska iz Drača, pod komandom toparha Kursilija, prikupljena „u ravnici grada Skadra”, krenula je u pohod i došla do Bara. Knez Vojislav je, piše Dukljanin, „ostao u Crmnici” sa sinovima, savjetujući im kako da se ovakvom vojnom mnoštvu suprotstave. Planom o noćnom napadu, izvedenom uz zvuke truba i uz veliku viku, čime su ostavili utisak o znatno većoj snazi i brojnosti, kao i korišćenjem uhoda koje su upozoravale zapovjednika vizantijske vojske da je opkoljen, Vojislav je izvojevao briljantnu pobjedu. Georgije Kedren i pop Dukljanin ovaj događaj različito opisuju. Dok Kedren ukratko ističe posljedice za koje konstatuje da su „strašne” i priznaje da je u ovim borbama poginulo „do 40.000” vizantijskih vojnika, Dukljanin slikovito i dramatično, kao epski narator, priča o izgledu bojišta, silini sukoba i ratnom lukavstvu Vojislava i njegovih sinova. Dukljani su sve do Drima progonili i satirali vizantijsku vojsku, a glavnokomandujući toparh Kursilije poginuo je u bjekstvu. Sa vojskom pod komandom kneza Ljutovida, koja je stajala nešto južnije od Trebinja, nije došlo do sukoba zbog dogovora da se bitka odluči dvobojem zapovjednika. Tako su na megdan izašli Vojislavljev sin Gojislav i knez Ljutovid sa po dva vojnika u pratnji. Pošto je Gojislav u okršaju ranio i s konja zbacio Ljutovida, njegova se vojska razbježala i time je ovaj sukob okončan. Vojislav je nakon ove velike pobjede potpuno samostalno upravljao Dukljom, a rat sa Vizantijom nastavili su njegovi sinovi koji su uskoro osvojili sjeverne prostore Dračke teme, prodrli do rijeke Vojuše i podigli niz utvrđenja za dalju kontrolu nad susjednom vizantijskom teritorijom. Ovo Dukljaninovo pričanje u znatnoj mjeri podržava hroničar Jovan Skilica. Poslije ove velike bitke kod Bara, danas poznate pod nazivom Tuđemilska bitka (9. X 1042), vizantijski izvori sve manje pominju kneza Vojislava. Tome razlog može biti ili što je uskoro umro, ili živio povučeno, kao i to da je Vizantijsko carstvo sve do kraja ove decenije bilo suočeno sa velikim političkim krizama i ratovima sa Pečenizima i Saracenima. Vojislav je, po svemu sudeći, umro 1043. u svom dvorcu u → Prapratni, a sahranjen je u Crkvi Sv. Andrije.