Antičko vinogradarstvo i vinarstvo, gajenje vinove loze, proizvodnja vina i vinska kultura u antičko doba. Ne postoji jedinstven dogovor kada i gdje je kultivisana vinova loza. Pretpostavlja se da se to desilo u neolitu, na prostoru između Irana i istočnog Mediterana. Novija istraživanja skreću pažnju na neolitski lokalitet Hadži Firuz Tepe, u sjeverozapadnom Iranu (sjeverozapadna oblast Zagros planine), gdje je pretpostavljena proizvodnja vina u VI milenijumu p. n. e. U antičko doba vinogradarstvo je bilo poznato u većem dijelu Mediterana. Da je vino bilo prilično dragocjena roba za izvoz, svjedoče arheološki materijal i pisani izvori. Trgovina vinom bila je naročito razgranata tokom helenističkog i rimskog razdoblja. O gajenju vinove loze i proizvodnji vina u rimsko doba brojni su izvori s kraja republikanskog i početka carskog perioda. Ističu se radovi Marka Porcija Katona, koji je gajenje vinove loze stavio ispred drugih kultura i dao detaljan opis kultivacije vinograda oruđem i vinogradarskim alatom, recipijentima za smještaj vina i dr., potom radovi Marka Terencija Varona (De re rustica), Lucija Junija Moderata Kolumele, agronoma i pisca djela De re rustica u 12 knjiga, Plinija Starijeg, autora knjige Naturalis Historia, i dr. Širenjem Rimskog carstva vinova loza je dospjela i u krajeve koji se nijesu odlikovali idealnim klimatskim uslovima – poput doline Rajne, a u doba cara Proba, krajem III vijeka, nakon ukidanja Domicijanove zabrane, i u oblasti Panonije. Kako je, uz žitarice i maslinovo ulje, korišćeno u svakodnevnoj ishrani, vino je činilo robu široke potrošnje.

Vinogradarska područja i proizvodnja vina

Vinogradarstvo je u antici bilo razvijeno u većem dijelu Mediterana. Vino je proizvođeno za izvoz ili za sopstvene potrebe na širokom prostoru, od Crnog mora do sjeverne Afrike, odnosno od Male Azije, egejske Trakije i Makedonije, Egejskih ostrva, istočnojadranske obale, Sicilije, Apeninskog, Iberijskog poluostrva, južne Francuske do sjevernoafričke obale. Podaci o vinogradarstvu na istočnoj obali Jadrana odnose se na grčke kolonije osnovane u IV vijeku p. n. e., čija je ekonomija dijelom počivala na izvozu vina, na šta, između ostalog, upućuju i predstave na njihovom novcu. Vinogradarstvo se potom dalje širilo njihovim apoikiama, a o živoj trgovini vinom duž obale, između ostalog, govore otkrića olupina brodova sa tovarima amfora u Jadranskom moru. Nema direktnih literarnih podataka koji bi se odnosili na vinogradarstvo na prostoru Crne Gore u rimsko doba. Međutim, najpovoljnije uslove za gajenje, kao i u moderno doba, imale su oblasti u okolini Skadarskog jezera, Crmnica, dio Zetske ravnice i Primorja. Veliki broj amfora pronađenih prilikom podvodnih istraživanja i tokom arheoloških iskopavanja urbanih i ruralnih sredina iz antičkog perioda, kao i značajan broj neispitanih slučajnih nalaza (→ Posude za vino u antičkom periodu) – potvrda su žive trgovine vinom. Arheološka istraživanja u primorskom pojasu upućuju na moguću proizvodnju maslinovog ulja ili vina u okviru vila rustika. Ostaci torkulara i bazena za presovanje/gaženje grožđa poznati su iz ekonomskih kompleksa na Mirinama kod Trebinja i Mirištu kod Petrovca. U tom smislu značajan je i podatak da je u Risnu zabilježen rimski kognomen Vindemiator, koji bi ukazivao na vinogradarsko zanimanje. Saznanja o postupku proizvodnje vina u antičko doba počivaju na literarnim izvorima, rezultatima arheoloških istraživanja i likovnim predstavama. Postupak je počinjao gaženjem grožđa i odvijao se u bazenu, koji je kanalom bio spojen sa kolektorom za sabiranje soka. Smjesa dobijena ovim putem dalje je presovana upotrebom torkulara. Tečnost je potom skladištena u posudama velikih dimenzija, koje su svojim dnom bile ukopane u pod prostorije, u kojoj se postupak odvijao, ili u skladište u kome se vino čuvalo i gdje se odvijao proces fermentacije. Pogoni za proizvodnju većih količina vina sadržali su više torkulara/presa za grožđe, a često i radionice za izradu amfora, u kojima je gotov proizvod transportovan.

Vinogradarski alati i oruđa

Osnovni vinogradarski alat predstavlja falx vinitora, vinogradarski nož (razvijen od jednostavnog kosijera), korišćen za orezivanje i njegu vinove loze. Prema Kolumelinom opisu, falx vinitoria je imao više dodataka specifične namjene (culter – nož; sinus – tupi krivi dio, kojim su se spuštale grane; scalprum – strugač; rostrum – kljun, za razdvajanje grana ili dubljenje; securis – sjekirica za potkresivanje ili sječenje grana i mucro – rog/šiljak za raščišćavanje sasušenog granja). Manja alatka za sječenje grozdova nazivana je falcula vineatica. Brojni su nalazi osnovnog vinogradarskog alata u Italiji i provincijama, a često su predstavljeni na antičkim spomenicima sa temama berbe grožđa. Na teritoriji današnje Crne Gore do sada nijesu pronađeni nalazi ovog tipa, koji bi se mogli pouzdano vezati za rimsko doba. Poznate su, međutim, predstave falx vinitoria ili falcula vineatica na nadgrobnim spomenicima sa nekropole Municipiuma S (Komini kod Pljevalja). Riječ je o predstavi Genija jeseni sa kotaricom sa grožđem i vinogradarskim nožem u ruci. Scene berbe i muljanja grožđa zabilježene su i u funerarnoj umjetnosti kasne antike, a jedan od najreprezentativnijih primjera je mozaik iz St. Konstance, tzv. Konstantininog mauzoleja u Rimu. Osim u funerarnoj umjetnosti, scene vindemia javljaju se i u mozaičkoj dekoraciji objekata profanog karaktera iz kasnocarskog razdoblja. Kao oruđe za kultivaciju vinograda, odnosno za pripremu zemljišta i uništavanje korova upotrebljavan je crates ili crates dentatae, dok je za podupiranje sadnica korišćena jedna vrsta drvenih račvastih vila. U proizvodnji vina korišćen je torkular za presovanje grožđa, za čije je pokretanje služila životinjska ili ljudska snaga. Nalazi presa otkriveni su u okviru više vila rustika u primorskom pojasu rimske provincije Dalmacije.

Vino u antičkim kultovima

Posebno značajno mjesto vino je imalo u kultu boga Dionisa, koji je, prema legendi, otkrio način gajenja vinove loze i pravljenja vina i tome podučavao smrtnike. Kult Dionisa vrlo rano se raširio u južnim oblastima Apeninskog poluostrva i Sicilije, a potom je u doba velike gladi (V vijek s. e.) prenesen i u Rim, gdje je poštovan zajedno sa Demetrom i Korom. Sa Dionisom, koji se naziva i Bahusom, poistovjećen je Liber, staroitalsko božanstvo sličnih kompetencija, koje preuzima njegovu ikonografiju. Prikazuje se ovjenčan lišćem vinove loze sa grožđem ili posudom i tirsom obavijenim bršljanom. Pod imenom Liber ili Liber Pater u doba Carstva poštovan je širom imperije. O rasprostranjenosti kulta na prostoru balkanskih provincija, naročito u rimskoj Dalmaciji, govore brojne likovne predstave, ritualni predmeti i epigrafski spomenici, koji ukazuju i na postajanje Liberovih hramova. Sa prostora današnje Crne Gore potiče jedan fragmentovani natpis iz Dokleje ([Libe]ro Pa/[tri A]ug(usto) sac(rum) / — Ter/[tius ? e]x voto), koji govori o prisutnosti kulta na ovom području u rimsko doba. Kao božanstvo vegetacije i obnove, smatran je i zaštitnikom mrtvih. Njegovi osnovni atributi, biljke – vječno zeleni bršljan i vinova loza – nalaze svoje mjesto u funerarnoj umjetnosti. Brojni nadgrobni spomenici iz rimskog doba na prostoru Crne Gore (→ Motivi vinove loze i vina na nadgrobnim spomenicima) dekorisani su motivima vinove loze i vinskih recipijenata. Vitice loze sa ili bez grozdova uokviruju natpisna polja i reljefne edikule sa poprsjima pokojnika, koji nekada imaju vinski recipijent u rukama. Loza sa grožđem obično izvire iz kanatrosa, a u njenim viticama je rijetko prikazan i vinogradarski puž. Od figuralnih tema preovlađuju predstave Genija jeseni sa plodovima vinove loze i vinogradarskim nožem u rukama. Rijetko, umjesto Genija, sa grozdom u rukama prikazani su mladići sa takozvanom frigijskom kapom na glavi. Ovi spomenici najbrojniji su na sjeveru Crne Gore i u jugozapadnoj Srbiji, gdje je, pored posvete Liberu (Kolovrat kod Prijepolja), posvjedočen veći broj zavjeta njemu bliskom božanstvu Silvanu (Municipium S). Običaj upotrebe vina u funerarne svrhe potvrđen je antičkim literarnim izvorima, epigrafskim materijalom, kao i nalazima vinskih recipijenata, koji spadaju među brojnije grobne priloge. Libacija je, kao ritualni čin prolivanja vina nad oltarom u čast božanstva, vršena i nad grobovima, nakon spaljivanja posmrtnih ostataka. Vino je imalo važno mjesto i u drugim, prvenstveno misterijskim kultovima. Piće spravljeno od krvi prabika i vina vezano je za persijskog boga Mitru. Spomenici ovog kulta posvjedočeni su i na prostoru današnje Crne Gore, i to u Municipiumu S i kanjonu rijeke Tare, u Lever Tari na lokalitetu Preslica, gdje je posveta uklesana u stijenu tokom posljednje trećine III vijeka, što govori o mogućem postojanju svetilišta u ambijentu bliskom vjernicima božanstva koje je prema mitu rođeno iz stijene.

Vinska kultura

U antičkoj grčkoj i rimskoj kulturi vino se pilo razblaženo vodom. Dodavala mu se hladna ili mlaka voda, zaslađena (medom) ili slana morska voda (radi kiselosti), prema ukusu i godišnjem dobu. Na konzumiranje nerazblaženog vina i opijanje gledalo se, od strane elite, kao na necivilizovan i stran običaj, a grčki i rimski pisci se u svojim satiričnim komadima rado osvrću na ovaj fenomen. Poznati su i antički tekstovi koji se odnose na ovaj varvarski običaj kod Ilira. Osim što je smatrano necivilizovanim običajem, ukazivano je da ispijanje nerazblaženog vina, odnosno opijanje vodi ka raznim fizičkim i mentalnim oboljenjima, pa da dovodi čak i do smrtnih ishoda. Vino je bilo nezaobilazno na društvenim događajima poput „simpozija”, gdje se, nakon objeda, pilo uz muziku, igru, recitale ili razgovore. Ekvivalent u rimskom društvu je convivium, u kome su, za razliku od simpozija, mogle učestvovati i ugledne žene, u poznorepublikanskom periodu, kada se vino upotrebljava u svakodnevnoj ishrani.

Vino i zdravlje

Vino je u antičkom periodu korišćeno u medicinske svrhe, uključujući i pojedine napitke od divlje loze. Miješanje vode sa vinom imalo je i zdravstvene benefite, prije svega u onim sredinama gdje zalihe vode nijesu bile bezbjedne za zdravlje i čiji je kvalitet bio upitan. U upotrebi su bili i različiti napici od grožđa i vina, poput → šire, loraea, passuma, musluma, kao i pića na bazi sirćeta razblaženog vodom, npr. poscaee, koja je poznata kao piće rimske vojske, manje imućnih i robova.