Ženske osnovne škole, obrazovne institucije osnovane za obavljanje djelatnosti osnovnog obrazovanja ženske djece. Prva ženska osnovna škola počela je sa radom 1871. na Cetinju kao privatna škola. Nastavu u školi izvodila je → Jelena Vicković. Ideju o školovanju ženske djece inicirao je najprije → Špiro Kovačević, koji je 1867. u prvi razred cetinjske škole upisao 12 učenica. Ideja o obrazovanju djevojčica utemeljena je bila u potrebi njihovog pripremanja za buduću ulogu majke ili učiteljice u osnovoj školi. Na Cetinju je 1869. počeo sa radom → Djevojački institut carice Marije. Opismenjavanje ženske djece, naročito one iz siromašnih porodica, započela je 1871. učiteljica Jelena Vicković, rodom iz Kotora, koja je držala besplatne časove pismenosti i obuke za ručni rad. Godinu kasnije (1872) škola je otvorena kao privatna, a nastavu je pohađalo tridesetak učenica. Radila je prema programu ostalih osnovih škola, s tim što je posebna pažnja bila posvećena ručnom radu. S obzirom na sve veće interesovanje djece, država je prihvatila finansiranje škole, pa je od šk. 1874/75. god. radila kao prva državna ženska osnovna škola. Iste školske godine školu je pohađalo 97 djevojčica. Školske 1875/76. god. bila je trorazredna, a nastavu je pohađalo 40 učenica. Škola je primala pomoć petrogradske humanitarne organizacije „Blagotvorno opšestvo”. Radila je kao zasebna škola, a nastava se izvodila u privatnim kućama. Kiriju za iznajmljivanje privatnih kuća plaćala je država do 1878, kada je izmještena u zgradu „muške škole”, u kojoj su zajedno učili dječaci i djevojčice. Nastavni plan i program ženske škole razlikovao se od nastavnog plana i programa muške škole jer su djevojčice umjesto slovenskog jezika, geometrije i fizike – izučavale kućanstvo i ručni rad. Nakon Veljeg rata (1876–1878) – šk. 1878/79. god. radila je samo jedna ženska osnovna škola, i to na Cetinju. Iako je prema Zakonu o opštoj školskoj dužnosti iz 1879. nastava bila obavezna i za mušku i za žensku djecu, ta odredba u praksi nije zaživjela. Prije svega jer je u to vrijeme radila samo ženska škola na Cetinju. Nedovoljan broj ženskih škola roditelji su često koristili kao opravdanje da ne šalju žensku djecu u školu. Školovanje ženske zajedno sa muškom djecom, prema pomenutom zakonu, bilo je dozvoljeno samo do navršene desete godine života. Zapisi ukazuju na to da je u Budimlju (kod Berana) radila ženska škola još u XIII vijeku. U školi su se izučavala i čitala djela religioznog karaktera, ali bilo je i sadržaja svjetovnog karaktera, posebno iz moralnog i estetskog vaspitanja. Pretpostavlja se da je ta ženska domaćinska škola osnovana oko 1270. godine. Nema podataka o trajanju te škole, kao ni o njenoj organizaciji i nastavnom radu. U Kotoru je sredinom XVIII vijeka radila niža srednja škola, iz koje su izrasle današnje kotorske osnovne i srednje škole. Bila je podijeljena na mušku i žensku školu. Nastava se odvijala u privatnim prostorijama i prostorijama Crkve Sv. Antuna. Nastava je izvođena na italijanskom jeziku sve do 1870, kada je uveden narodni jezik. U oktobru 1872. u kotorske škole zvanično je uveden „srpski ili hrvatski” jezik. U školi je bila organizovana posebna nastava za mušku i žensku djecu sve do 1926, kada su škole spojene u jednu mješovitu – Osnovnu školu Kotor. Osnovna škola u Dobroti, koja je počela sa radom 1844, imala je odvojena odjeljenja za mušku i žensku djecu. Nema podataka o daljem radu ženskih odjeljenja te škole. U Herceg Novom Ženska osnovna škola počela je sa radom 1848. godine. Početkom 1927. od Muške i Ženske osnovne škole formirana je mješovita osnovna škola. U tom gradu 1921. počela je sa radom privatna ženska osnovna škola, koju je osnovala katolička organizacija sestara Sv. Križa (→ Privatna građanska škola „Učelini” − s pravom javnosti, Herceg Novi). Ženska osnovna škola u Podgorici počela je sa radom šk. 1879/80. godine. Bila je trorazredna. Osnovna škola i Ženska osnovna škola 1883. prerasle su u Državnu mješovitu osnovnu školu. Za potrebe te škole šk. 1895/96. god. izgrađena je nova zgrada – na uglu između Ribnice i Morače u Novoj varoši. Od šk. 1890/91. god. do šk. 1900/01. god. ta škola radila je kao privatna. U Pljevljima se od 1883. pominje Ženska osnovna škola. Bila je četvororazredna. Učiteljica je bila Marija Ilić iz Beograda. Školske 1892/93. god. učiteljica je bila Darinka Kuburović, a godinu kasnije nju je zamijenila Roksanda Tomić. Školske 1892/93. god. nastavu je pohađalo 86 djevojčica, od kojih su u prvi razred bile upisane 53 učenice. Godine 1897. žensku školu pohađalo je 85 učenica. Učiteljica Rista Bujišić predavala je prvom i drugom razredu, a učiteljica Anđa Mrav trećem i četvrtom razredu. Učiteljske plate dijelom je finansirala Srbija, a dijelom pljevaljska crkveno-školska opština. Školske 1905/06. god. učiteljica je bila Marija Samardžić, supruga Stevana Samardžića, koji je bio upravitelj pljevaljskih osnovnih škola. Škola nije radila od maja 1910. do aprila 1911. zbog sukoba sa turskom vlašću u vezi sa ovjerom svjedočanstava učenika. Radila je i šk. 1914/15. godine. Nema podataka o daljem radu te škole. U Nikšiću je u jesen 1886. otvorena Ženska osnovna škola, u kojoj je radila učiteljica Anđa Đurašković. Nastava se izvodila u zgradi u kojoj je radila i Muška osnovna škola. Bila je otvorena do Prvog svjetskog rata, u početku kao trorazredna, a potom – do početka šk. 1914/15. god., kao četvororazredna. U Starom Baru 1888. počela je sa radom Ženska osnovna škola. Radila je uz podršku Ministarstva prosvjete (→ Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija). U početku je imala samo jedan razred, ali je ubrzo postala četvororazredna osnovna škola. Prva učiteljica bila je Marija Vrbica, koja je završila Učiteljsku školu na Cetinju. U školi su se izučavali – osnovna pismenost, aritmetika, poznavanje prirode, kao i domaćinstvo i ručni rad. Prestala je da postoji kao zasebna institucija 1945, kada je nova vlast u Jugoslaviji (reformom obrazovanja) ukinula podjelu na muške i ženske škole i uvela jedinstveni školski sistem. U Ulcinju je šk. 1907/08. god. otvoreno žensko odjeljenje osnovne škole. Školske 1910/11. i 1911/12. god. radila je Ženska osnovna škola, koja je bila četvororazredna. Nema podataka o daljem radu te škole. U Andrijevici je 1908. otvoreno prvo žensko odjeljenje. Prva učiteljica bila je → Anđelija Šoškić iz Ulotine, koja je i zaslužna za otvaranje toga odjeljenja. Završila je Djevojački institut na Cetinju. Školske 1910/11. i 1911/12. god. radilo je sedam ženskih osnovnih škola – u Baru (trorazredna), u Ulcinju (četvororazredna), na Cetinju (četvororazredna), u Andrijevici (dvorazredna), u Kolašinu (četvororazredna), u Podgorici (četvororazredna) i u Nikšiću (četvororazredna). Na kraju šk. 1914/15. god. radilo je pet ženskih osnovnih škola – na Cetinju, u Nikšiću, Podgorici i Pljevljima (četvororazredne), i u Rožajama (dvorazredna). U to vrijeme u Crnoj Gori školovale su se 2.103 djevojčice, a nastavu u školama pohađalo je i 11.325 dječaka. Istovremeno škole su imale 302 učitelja i 41 učiteljicu.