Istoriografija i školstvo Crne Gore, prosvjetne teme i pitanja u crnogorskom istoriografskom kontinuitetu. Prosvjeta, obrazovanje, nastava, nastavni kadar i uopšte razvoj prosvjete i prosvjetne politike školstva, nisu bile dominantne teme u crnogorskoj istoriografiji. Ipak, brojna istoriografska djela, koja su se bavila drugim temama, po pravilu su imala odjeljak koji je bio posvećen kulturi i prosvjeti. Prosvjeta – od prve polovine XIX vijeka bila je zastupljena kroz informacije, izvještaje, priloge ili događaje koji su bili pokazatelj razvoja i napretka društva. U štampi i drugim publikacijama s početka XIX vijeka ta pitanja bila su u fokusu svakodnevne pažnje, bilo da se radilo o učiteljskim skupštinama ili o školskim prilikama u Boki. To se naročito ogledalo kroz informacije o problemima u pojedinim školama, prerastanju nižih školskih institucija u više, zborovima crnogorskih učitelja, fondovima njihovih biblioteka, kao i o izvještajima o radu crnogorskih učiteljskih udruženja. Krajem XIX i u prvoj polovini XX vijeka postojalo je permanentno interesovanje javnosti za rad škola, za prosvjetnu politiku, stručno usavršavanje nastavnog kadra, reformu obrazovanja, odnos prosvjetne politike prema kulturama na višem nivou obrazovanja, za izvještaje školskog nadzorništva, organizaciju vaspitanja i obrazovanja. To je stvorilo preduslove za obimnu heurističku osnovu, na kojoj su nastala brojna istoriografska djela koja su imala ambiciju da sintetizuju sve te informacije i prikažu ukupan razvoj obrazovanja i prosvjete – kao odraz razvoja crnogorskog društva. Posebno važno bilo je pokretanje Prosvjete, lista za crkvu i školu (→ Prosvjeta), koji je izdavalo Kraljevsko ministarstvo prosvjete i crkvenih djela. List je u cjelini bio posvećen svim aspektima prosvjete, obrazovanja i prosvjetne politike. U tom perodu posebno je njegovana svijest o najstarijoj štampanoj knjizi kod Južnih Slovena (→ Štamparija Crnojevića), bilo kroz obilježavanje jubileja – Proslavna spomenica četiristogodišnjice Obodske štamparije (Cetinje 1895), bilo na druge prigodne načine. Takođe, prosvjetna i kulturna društva svojim prilozima i svojim djelovanjem afirmisala su ovu važnu društvenu djelatnost. U tom smislu, prvi veći rad u kojem se prepoznaju navedene ambicije nastao je u susret jubilejima 1910. godine. Naime, tada je znatan dio publikacije posvećene jubileju vladavine kralja Nikole – Pedeset godina na prestolu Crne Gore 1860–1910 (Cetinje, 1910), autora Lazara Tomanovića, bio posvećen prosvjeti. Autor je nastojao da prikaže „korisne reforme, ka potpunom preobražaju patrijarhalnog stanja u življi kulturni život” i prikazao je razvoj „osnovne nastave od 1860”, kao i razvoj srednjih škola. Autor je obuhvatio najznačajnije činjenice vezane za taj nivo obrazovanja, stavljajući ih u kontekst zasluga kralja → Nikole I Petrovića Njegoša i njegove dalekosežne vizije i pronicljivosti u susret potrebama modernizacije društva. Autor pregled razvoja prosvjete i obrazovanja završava rečenicom: „Zublja prosvjete, koju je Kralj Nikola zapalio, svijetliće kroz vjekove Crnoj Gori, koja će biti sretna idući onijem putem, na koji je riječju i djelom upućuje njen dobri genije, Gospodar i krunisani pjesnik najsvjetlijih narodnih idela”. U tom periodu, pa sve do 1918, nastajali su brojni prilozi, prikazi, publikacije, kritike i osvrti, koji omogućavaju sistematsko i sveobuhvatno istoriografsko pozicioniranje konkretne problematike. Naravno, njen kontekst, sadržaj, pa i karakter, drastično su se mijenjali nakon 1918, kada je Crna Gora postala dio velike državne tvorevine (Kraljevina SHS) i kada se centar kreiranja prosvjetne politike izmješta sa Cetinja u Beograd. Novi društveni, politički i kulturni kontekst stvarnosti, uslovljen veličinom nove države, centrima obrazovanja izvan Crne Gore (Beograd, Zagreb, Skoplje, Sarajevo, Ljubljana), povećanim kretanjem đaka (posebno studenata) ka univerzitetskim centrima, njihovim društvenim angažmanom (posebno okrenutošću komunizmu) – otvarao je pitanje gradnje novih škola, vjerske nastave, rada gimnazija i mješovitih škola. Period 1918–1941. protekao je u znaku sveopšteg preispitivanja smisla, karaktera i svrsishodnosti prosvjetne politike. Uvidom u radove koji su se bavili istorijom školstva uočava se prvo značajnije obilježavanje jubileja (Cetinjska škola 1834–1934, Beograd, 1934), što će kasnije postati tradicija, na kojoj su nastale brojne monografije bitne za razumijevanje istorijata i sadržaja rada pojedinih škola. Takođe, brojni prilozi o istoj problematici objavljivani su u časopisima i publikacijama koji su izlazili izvan Crne Gore. Ipak, jedini cjelovitiji prikaz razvoja školstva u Crnoj Gori dat je u Almanahu – Šematizmu Zetske banovine (Sarajevo 1931). U toj publikaciji, obima preko 1.000 strana, u tematskom dijelu Prosveta u Zetskoj banovini – uz priloge od šest tabela i dva grafikona, dat je detaljan pregled osnovnih škola po srezovima (koje su rangirane kao „dobre”, „srednje” i „loše”), dat je broj učenika u njima i procenat učenika u odnosu na ukupno stanovništvo. Dat je i pregled „zgrada osnovnih škola”. Isto je urađeno za tzv. „građanske škole” i za „gimnazije”, te za „učiteljske škole”, zabavišta i „stručne škole Zetske banovine”. Taj statistički izvještaj predstavlja sveobuhvatan iskorak u predstavljanju konkretne problematike. Na osnovu navedenog može se zaključiti da sve do 1945. nije bilo ozbiljnijih pokušaja naučne sinteze istorije školstva, ali i da su ipak učinjeni pomaci u vezi sa potrebom njenog prikazivanja. Treći prepoznatljivi period u razvoju crnogorske istoriografije – koji počinje 1945. i traje do početka devedesetih godina XX vijeka, ima odlike ideološkog profilisanja, organizovanog, ali ne i sistematizovanog istraživanja; rezultat toga jesu prve monografije i studije posvećene prosvjeti, kulturi i obrazovanju. Od 1975. izlazi časopis → Vaspitanje i obrazovanje. Brojni prilozi objavljeni u tom časopisu nezaobilazni su u izučavanju konkretne problematike i kao takvi čine cjelinu sa prvim naučnim sintezama koje su se pojavile nešto ranije. U tom smislu značajna je obimna studija → Tomaša Markovića – Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori, koja se pojavila u Beogradu 1969. u izdanju Zavoda za izdavanje udžbenika SR Srbije. Istovremeno se u Crnoj Gori pojavila publikacija Prosvjeta i obrazovanje u Crnoj Gori (Cetinje, 1969), u suizdavaštvu CNBCG „Đurđe Crnojević” i → Prosvjetnog rada. Za istoriografiju posebno je važna monografija koju potpisuje Tomaš Marković, prvo ozbiljnije i naučno fundirano djelo iz istorije školstva u Crnoj Gori, koje će omogućiti pojavu brojnih studija, među kojima su: → Đorđije Đoko Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori: 1852–1916 (Cetinje–Titograd, 1971); → Božina Ivanović, Škole i obrazovanje u Crnoj Gori, juče i danas (Cetinje, 1981); → Rade Delibašić, Razvoj školstva i pedagoške misli u Crnoj Gori (Titograd, 1980); → Ratko Đukanović, Obrazovanje kao politika i praksa (Nikšić, 1987); Đ. Pejović, Prosvjetni i kulturni rad u Crnoj Gori: 1918–1941 (Cetinje–Titograd, 1982); M. Medojević, Prosvjetni savjet Crne Gore (Titograd, 1988); → Zdravko Deletić, Nastava istorije u Crnoj Gori od 1834–1918 (Podgorica, 1995); V. Cvijović, → Branislav Kovačević, Upravljanje prosvjetom u Crnoj Gori, ministarstva i ministri (1882–1996) (Podgorica, 1996); → Miloš Starovlah, Istorija školstva u Crnoj Gori (Podgorica, 2007); → Radovan Damjanović, Leksikon ličnosti crnogorske prosvjete (Podgorica, 2018) i Leksikon institucija crnogorske prosvjete (Podgorica, 2019).