Vuković, Momčilo Momo, vajar, konzervator, univerzitetski profesor (Berane, 1935 – Ljubljana, 2011). Završio je 1957. → Umjetničku školu u Herceg Novom, vajarski odsjek, u klasi prof. → Vojislava Voja Stanića. Diplomirao je 1963. na ALU u Ljubljani, u klasi prof. F. Smerduja, gdje je završio i postdiplomske studije, pod mentorstvom prof. Z. Kalina. Radio je u ZZSK-u Republike Slovenije, od 1970. kao samostalni savjetnik i rukovodilac vajarskog odjeljenja. Usavršavao se u Veneciji. Posebno ga je interesovala zaštita relikviteta u kamenu. Izvođač je kopije Robove fontane u Ljubljani. U oblasti konzervacije i restauracije bio je predavač i profesor na više likovnih akademija i fakulteta u regionu: vanredni prof. na ALU u Ljubljani; prof. i jedan od osnivača KF na Cetinju; predavač na ALU u Sarajevu. Jedan je od rijetkih crnogorskih vajara koji se bavio temom mrtve prirode. Radio je u bronzi, keramici, poliesteru. Njegove skulptorske forme organske prirode, fitogenih i fitomorfnih oblika, inspirisane su plodovima voća, povrćem i cvijećem. Predstavljene u kamernim ili „monumentalnim” dimenzijama, one formiraju jezgro iz kojeg se rađa i razvija forma čije prirodne karakteristike M. Vuković transfigurira u apstrahovane oblike. Akcenat je stavljen na sjemenke – zrnevlje unutar otvorene ljuske – ovojnice (luk, zrna maka, različite mahunarke). Od materijala najčešće koristi bronzu, a različitim načinima njene obrade postiže vitalnost i dinamiku ritmalno raspoređenih elemenata – konkavnih i konveksnih površina, eliptičnih, valjkastih i kružnih formi, linearnih kadenci. Imanentna karakteristika njegovih radova je slojevitost zbog koje se stiče utisak da se jedinstveno vajarsko jezgro istovremeno razlaže i koncentriše u centar skulptorske mase (Ritam, Luk). Priroda je na njegovim skulpturama „progovorila” novim jezikom. Preko nje je pokazao da neinteresantni, minorni predmeti našeg okruženja u sebi kriju tajne životne i kosmičke energije. Radio je i spomeničku skulpturu: Portret slovenačkog pjesnika Simona Gregorčiča (u Tolminu, Litiji, Argentini); Poprsje Franca Rozmana Staneta (Črnomelj); Djevojka sa knjigom i Drvo (Ljubljana). Samostalne izložbe: Dubrovnik, Škofja Loka, Piran, Murska Sobota, Titograd, Ljubljana, Herceg Novi, Trst, Podgorica. Kolektivne izložbe: Bari, Rim, Pariz, Šarlroa, Turne, Haselt, Moskva, Kairo, Beograd, Bar, Podgorica, Sarajevo, Ljubljana, Murska Sobota, Celje, Bled, Zagreb, Rijeka, Čačak, Banjaluka i dr. Dobitnik je Nagrade Savjeta za prosvjetu i kulturu za Dan mladosti, Ljubljana (1961), Nagrade „Srebrna antena”, Ljubljana (1969), kao i značajnih nagrada i priznanja za restauratorski i konzervatorski rad: Steletova nagrada za životno djelo (2000); Medalja Društva konzervatora Jugoslavije povodom 40-godišnjice; medalja povodom 40-godišnjice slovenačke službe za konzervaciju, kao i priznanja za učestvovanje u obnovi poznatog manastirskog kompleksa u Kostanjevici na Krki.