Popović, Dimitrije, slikar, grafičar, vajar, teoretičar umjetnosti, pisac (Cetinje, 4. III 1951). Crtanjem i kolažima počeo je da se bavi kao đak srednje škole, posebno privučen dadaističkim i nadrealističkim iskustvima te primjerom Pikasa. Uz značajnu lektiru, naročito Lotremona i Remboa, na njega je posebno uticalo listanje anatomskog atlasa i precrtavanje klasičnih, renesansnih i manirističkih autora. Diplomirao je 1976. na ALU u Zagrebu, a počinje da izlaže već tokom studija 1974. (→ Plavi dvorac, Cetinje). Iste godine odlazi u Pariz, gdje se posredovanjem → Miodraga Dada Đurića, zemljaka i donekle uzora u morfologiji i motivici, upoznaje s međunarodnom kulturnom scenom. Nekoliko godina kasnije, 1978, već izlaže u Parizu na kolektivnoj izložbi nadrealističkog predznaka, u Galeriji „Alexander Braumüller” (zajedno s djelima Dalija, Fuksa, Braunera, Finija i Đurića). Prije nego se izdvoje etape njegovog stvaralačkog puta i ostvarenih dometa, treba se osvrnuti na premise sa kojima je zakoračio u likovnost. Već najraniji crteži pokazivali su perfekciju izvedbe i ljepotu linije, koja je, međutim, redovno predstavljala ružne i zastrašujuće prizore i likove. Moglo bi se reći da se morbidno služio izrazitom vještinom predstavljanja da uvjeri u tjeskobu postojanja, propadljivost tjelesnosti i gotovo apokaliptično stanje univerzuma. Neki radovi, već u samom početku, bili su parafraze ili d’après glasovitih, amblematskih slika, ali ih je Popović svjesno svojim intervencijama mijenjao i na neki način poricao, a kad je koristio kolaž ili asamblaž, stavljao je njihove motive u zajednički kontekst sa životinjskim kostimima, silovitim i opasnim predmetima i grubim materijalima. Razumije se, mnogi njegovi rani radovi imali su i izrazitu autoportretnu ili introspektivnu crtu, a obračun sa sobom i sa svijetom podrazumijevao je i izvjesne sadomazohističke elemente. Kako bilo, slikama i objektima, crtežima i grafikama zarana je pobudio nemalu pažnju u domaćem i inostranom ambijentu, a njegova strategija umjerene i kontrolisane provokacije dala je ploda i na duge staze. U znaku iskonskoga binoma Erosa i Tanatosa realizovao je uvjerljiv opus. U prvim postakademskim radovima Popović je kadrove ispunjavao izuzetnom gustoćom zbivanja i stiskanjem, naguravanjem agonista, vođenih pasionalnim gestovima i grimasama, a iscrtanih virtuoznom modelacijom istančanog sjenčenja. Indikativno, na početku ciklusa nazvanog Kapi stoji crtež posvećen De Sadu, a slijede prizori kidanja i mučenja, vezivanja i prodiranja, s mnogo detaljnih predstava kostiju i udova. Zagrebačka izložba iz 1980, za kojom je uslijedila i prva monografija, označila je put odlučne afirmacije. Povodom Leonardovog jubileja oglašava se ciklusom Omaggio a Leonardo (1982), pokazanim uspješno u Milanu, a načinjenim samosvjesnim variranjem nekih od najglasovitijih likova „imaginarnoga muzeja” (Đokonda, Dama s hermelinom, Sveti Ivan). Naravno, idealna ljepota predložaka oskrnavljena je i ranjena brazgotinama i šavovima, no one ne dovode u pitanje njihovu privlačnost, nego ih samo stavljaju u izmijenjeni kontekst, takoreći preispituju u savremenim dramatičnim uslovima. Novi susret s klasikom rezultirao je kod Popovića izvjesnim pročišćenjem i pojednostavljenjem kompozicionih pretpostavki. Obuzet ne samo klasičnim autorima, nego i mitskim figurama i arhetipovima, Popović je nastavio obradom starozavjetne junakinje Judite, ljepotice-ubice, svakako privučen dvojnošću njene sudbine, simbioze nagona i dužnosti, polne manipulacije u svrhu rodoljubne akcije. Korak dalje u slikarevom laviranju između drastičnog i uzvišenog, opscenosti i sakralnosti, predstavlja ciklus Corpus mysticum, posvećen Hristovoj muci na krstu, a izveden kombinacijom simboličke reduktivnosti i naturalističke minucioznosti. Ciklus Omaggio a Dante nastajao je u više navrata tokom osamdesetih godina i pretežno je zaokupljen paklenim patnjama, fizičkim mučenjima kojima su izloženi i međusobno ih provode kažnjeni bez nade i oprosta. Makabričnoj pjesnikovoj viziji komplementarna je i primjerena likovna prezentacija mučne i mračne tjelesnosti. Nakon Judite, slikar nije mogao odoljeti a da se ne pozabavi likovima Salome i Magdalene, fatalnim ženama ambigne privlačnosti. Prvonavedena je svoju ljepotu iskoristila za osvetničko-ubilački čin, a drugonavedena je, možda, sublimirala svoju seksualnost i svoju čežnju onirički iživjela. Kako bilo, autor ih hvata u kolopletu strasti i žudnje, prikazuje sa atributima sudbinskih im zbivanja (prvu s otkinutom glavom, drugu sa simbolom krsta – Hrista), ali posebno je zanimljivo što sâm ne zastaje na dvodimenzionalnim crtačkim prikazima, nego se u oživljavanju iskonskih situacija služi i insceniranjem ambijenata – instalacija – ponašanja s kostimiranim zastupnicama postavljenih uloga, što se može smatrati i kao njegov iskorak prema inim medijskim praksama. Osim davnih mitova, on nije ostao imun ni na moderne, savremene mitske figure, kao što su Merilin Monro, koja sigurno najbolje predstavlja neodoljivi šarm i sex appeal, i život zaokružen ranom smrću, samoubilačkim gestom, odnosno Salvador Dali, genijalni Narcis i majstor samopromocije. Može se reći da je, kao i u inim slučajevima, slikar preduzeo dekonstrukciju mita, poigrao se njegovim licem i naličjem, no pritom nije htio ni mogao suzbiti vlastitu fascinaciju, te je potom preduzeo i nužne mjere za njihovu daljnju konsakraciju. Slično bi se moglo zaključiti i za njegov odnos prema dvojici drugih kulturnih protagonista XX stoljeća – prema psihoanalitičaru i misliocu Sigmundu Frojdu i piscu Francu Kafki, kojima je posvetio nizove svojih crtačkih evokacija, serije varijacija na opsesivne teme njihovih opusa, a koje Popović u znatnoj mjeri prepoznaje i dijeli na svoj način. Naročito ekspresivan u crtežu i grafici, sposoban olovkom, perom, tušem, akvarelom i pastelom sugerisati volumene i perspektive, odnosno tonski modelirati glave i tijela (s fizionomijskim karakteristikama), nije čudno što se vremenom poželio okušati i u skulpturi. Uz karakteristične stilizacije i deformacije, njegove su skulpture u najvećem broju figurativne i organički uvjerljive, s posebnom pažnjom za svjetlosno vibriranje i pretapanje gipke epiderme. Izuzetak apstraktno-simboličkog karaktera je njegova skulptura posvećena omiljenom mu motivu Njegoševe kosmičke vizije, spjevu Luča mikrokozma, jer je u toj skulpturi poželio kaptirati energiju nedohvatnih protega. Iz samoga nabrajanja njegovih glavnih ciklusa vide se neobično široki rasponi umjetnikove imaginacije i erudicije i visoki metjerski dometi raznih tehnika izvođenja. Jedan od sinteznih pokušaja nalazi se u ciklusu Harmonije, u kojem je nastojao povezati inače nespojive krajnosti, gotovo lotreamonskoga izazivanja hirovitosti slučaja (pa se na improvizovanom i neortodoksnom stolu – kao u poznatoj maldororovskoj metafori – istovremeno nalaze prst i kugla, kičica i ekser). Uz temeljne likovne discipline, Popović se bavio instalacijama i dizajnom, plakatima i nakitom, a nemalu je agilnost ostvario i na književnom području. Započeo je spisima likovno-kritičke orijentacije (Veronikin rubac, Smrt u slikarstvu), da bi se potom prepustio inim esejističkim, memorijalnim i narativnim izazovima, objavivši desetak žanrovski raznovrsnih, ali iskustvenih i nadahnutih knjiga. Autor je knjiga iz oblasti esejistike (Corpus Mysticum; Eros, krv i svetost; Mit o ženi; Slikarstvo i mržnja; Judita; Saloma; Marija Magdalena; Likovni zapisi u doba korone); beletristike (Uokvirene riječi; Raspeće strasti; Smrt Danila Kiša; Luča Njegoševe noći; Proces Kafkinog Preobražaja; Ljubičasto ogledalo; Labirinti sjećanja); scenografije (Gustav Maler, Druga simfonija; Gustav Maler, Osma simfonija; Džon Logan, Crveno; V. A. Mocart, 41. simfonija; Karl Orf, Karmina burana). Imao je više samostalnih i kolektivnih izložbi, a autor je i brojnih kritičkih reakcija i interpretacija na mnogo jezika kojima je bio praćen. Dobitnik je četrdesetak nagrada, između ostalih: Nagrade Zagrebačkog salona (1974); Nagrade 16. Aleksandrijskog bijenala (1987); Trinaestojulske nagrade (1988); Odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za postignuća u likovnoj umjetnosti (1996); Zlatne medalje „Đakomo Manzu” na XIII Bijenalu brončane skulpture, Ravena (1998); Nagrade ,,I migliore dell anno” za rimske izložbe, Rim – Krakov (2000); Medalje „Đoto i njegovo vrijeme” za izložbu „Dimitrije i Dante”, Padova (2002); Nagrade za umjetnost „Frančesko Petrarka”, Padova (2004); Nagrade grada Zagreba za likovnu umjetnost (2017). Objavio je 16 grafičkih mapa: Korda, predgovor Žan Žak Levek, izdavač Zbirka Biškupić, Zagreb, 1980; Traktat o ruci, Ranko Marinković, Dimitrije Popović, predgovor Tonko Maroević, izdavač Mladost, Zagreb, 1986; Hommage a Paris, predgovor Pjer Sorat, izdanje Politeo, Zagreb, 1989; Dvojenje, Luko Paljetak, Dimitrije Popović, predgovor Tonko Maroević, izdavač Zbirka Biškupić, Zagreb, 2002; Oktoih 1494–2014, predgovor Jelena Đurović, izdavač Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2014; Triptih za Dantea, predgovor Pavle Goranović, izdavač Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2021; Diptih za Dostojevskog, predgovor Dragan K. Vukčević, izdavač Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2021. Član je ULUCG-a, ULUH-a, DANU, Slovenske akademije književnosti i umjetnosti (Bugarska), Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika. Inostrani je član CANU (→ Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) i redovni član Ruske akademije književnosti.