Andrijašević, Krsto, vajar (Balosave, Nikšić, 11. IX 1948). Završio je PA u Nikšiću, likovni odsjek. Diplomirao je na FLU u Beogradu, slikarski odsjek, u klasi prof. J. Kratohvila. Bavio se pedagoškim radom u Nikšiću. Pripadao je neformalnoj crnogorskoj likovnoj grupi „Generacija 9” (→ Likovne grupe). Studijski je boravio u Parizu. U djelu lirske tananosti i poetskog senzibiliteta, bliskom vajarskom djelu → Rista Stijovića, koje obuhvata skulpture i crteže, izražava sklonost ka toplim, jednostavnim, arhaičnim i infantilnim antropomorfnim figurama, koje obiluju simbolima i metaforama, i nerijetko sadrže notu angažovanog odnosa prema životu. To je zapravo jedan čaroban, magijski svijet, u kojem caruju jednostavnost, naivnost i čistota djetinjeg izraza, bez obzira na to da li njime iskazuje ljubav, erotske maštarije, iskonske i fetišističke idole, ikonične, znakovne i simboličke ideograme. Skulpture najčešće radi u drvetu, rjeđe u kamenu (U grču, 1992; Svijetla glava, 2017). Početkom osamdesetih godina XX v., pored drveta koristi gotove proizvode: žicu, staklene tegle, metalne kvake, lutke i sl. (Kamen ti, Milutine, 1984; Čovjek sa kefalom, 1984; Otac, 1984; Žive duše, 1986), koje će kasnije svesti na upotrebu drveta i žice na skulptorskoj formi koju realizuje kombinovanjem primordijalnih geometrijskih oblika: lopte i valjke, unutar kojih interveniše urezima, otvorima. Na njima postiže uravnotežen odnos materijala i boje – crvene, žute i zelene, kojima simbolički izražava ljepotu i radost života – ljubav, sreću, duhovnu čistotu (Žena sa srcem, 1996; Crveni par, 2016; Molitva, 2016; Crveno lice, 2000). U kontekstu navedenog dinamizuje volumen i formu ritmovanjem glatkih i rustikalnih površina, konkavnog i konveksnog, šupljine i mase. Na crtežima dominiraju dva motiva: portreti i erotske predstave. Portrete naivnog „dječjeg” vokabulara (najčešće titulisane Bez naziva) definiše svedenom, jednostavnom likovnom leksikom, koju postiže vitalističkom linijom u boji i kolorističkim kontrastima (crvena-crna-žuta). Izdvajaju se portreti – jajolike forme bez identitetskih karakteristika, u kojima su umjesto lica smještene slike, znaci, ideogrami, simboli preko kojih otkriva tajne ljudske duše (serija crteža Bez naziva, 2016). Crteže erotskog sadržaja karakterišu: doza nevinosti, poetske topline, tjelesne čistote i tanane senzibilnosti (Triptih, 2015–2016). Samostalne izložbe: Titograd/Podgorica (1985, 1989,1997, 2001, 2007, 2010, 2012, 2014, 2015), Nikšić (1988, 2000, 2006, 2014, 2015), Danilovgrad (2000), Bari (2000), Pariz (2000), Tivat (2002), Pljevlja (2014), Cetinje (2017), Novi Sad (2021). Od 1974. učestvuje na grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu: Italija, Hrvatska, Ukrajina, Francuska. Dobitnik je Nagrade za skulpturu „Risto Stijović”, na Tradicionalnoj izložbi ULUCG-a (1989, 1998, 2010, 2014); Nagrade za crtež „Milo Milunović”, na Tradicionalnoj izložbi ULUCG-a (1994); Nagrade za skulpturu „Drago Đurović”, Danilovgrad (2010). Umjetnik je sa najvećim brojem nagrada koje dodjeljuje ULUCG. Dobitnik je i najvećeg državnog priznanja Crne Gore – Trinaestojulske nagrade (2018). Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore od 2018.