Crna Gora i Dubrovačka republika. Diplomatski odnosi između Crne Gore (Zete) i Dubrovačke republike uspostavljeni su u julu 1361, posredstvom poslanika Klimenta Tominog Derse, koga su dubrovačke vlasti poslale u misiju braći Balšić. Prve političke veze srednjovjekovne crnogorske države i Dubrovnika ticale su se sklapanja saveza u borbi protiv humskog kneza Vojislava Vojinovića i Kotora, političkih dešavanja koja se odnose na Budvu, prodaje soli i nekih otetih stvari za koje dubrovački poslanik nosi priznanice potpisane rukom Stracimira i → Đurađa I Balšića. Dubrovačke vlasti dodijelile su u ovoj diplomatskoj misiji dubrovačko građanstvo braći Balšić. Ovim diplomatskim činom dubrovačke vlasti izrazile su prijateljstvo u ime vlasti i čitave zajednice. Od svojih počasnih građana vlada je očekivala podršku i pomoć. Svaki neprijateljski čin značio je izdaju povjerenja i prijateljstva. Postoje indicije da je 1372. iznevjereno prijateljstvo prema Dubrovniku. Naime, Dubrovčani su 16. maja 1372. uputili informaciju ugarsko-hrvatskom kralju da Venecija pokušava od Đurađa I Balšića i velikog župana Nikole Altomanovića da dobije vojsku za rat protiv Dubrovnika, Ludovika I i Padove. Zetskom gospodaru obećano je da će dobiti Drač i Kotor, a Altomanoviću Ston i Pelješac. Pomenute indicije o mogućem sukobu nijesu realizovane, jer o tome nema pomena u izvorima i nije bilo nikakvih negativnih posljedica na kasnije odnose. U spoljnoj politici Dubrovčani su se držali načela da, prilikom stupanja novog vladara na prijesto, traže potvrdu starih povlastica. Povelje sadrže odredbe kojima se garantuje bezbjednost dubrovačkih građana i nastojanje zetskih gospodara da se ostvari jača privredna saradnja. Poveljom od 17. januara 1368. braća Balšić su ukinuli carinu na Danju. Poveljom od 30. novembra 1373. Đurađ I je obećao Dubrovčanima da neće uvoditi carine koje nijesu postojale u vrijeme cara Dušana. Poveljom od 30. maja (smatra se da je nastala u razdoblju 1374–1376) Đurađ I garantuje da neće ometati trgovački promet između Dubrovnika i Zete, a → Balša II Balšić u povelji od 20. novembra 1379. propisuje da na Danju i Krivoj Rijeci Dubrovčani plaćaju carinu kao u vrijeme Đurađa I. U povelji Balše II od 24. aprila 1385. određeno je da Dubrovčani ne plaćaju carine i prelaze preko rijeke, koje nijesu bile zakonite u vrijeme cara Dušana i Đurađa I. Iako je prethodnim poveljama već bila garantovana pravna sigurnost dubrovačkih trgovaca, → Đurađ II Stracimirović Balšić je 27. januara 1386. poveljom ponovo propisao da njegovi podređeni ljudi ne smiju na svoju ruku nametati nezakonite namete i da se mora nadoknaditi šteta ukoliko je trgovci pretrpe. Ukinuo je sve trgovine solju uvedene poslije smrti cara Dušana. Sa nastradale dubrovačke lađe na moru ili u rijeci niko nije smio ništa uzeti. Ponovnom potvrdom tih povelja osnaživano je prijateljstvo i darovane su trgovačke slobode, koje su dubrovačkim trgovcima osiguravale dobre uslove za rad. I dinastija Crnojevića imala je dobre odnose sa Dubrovnikom. Braća Crnojević (Radič i Stefan) u prvoj polovini 1395. obećavaju Dubrovčanima prijateljstvo i daju im slobodu trgovine na teritoriji kojom vladaju. Dubrovačka arhivska građa, posebno odluke dubrovačkih vijeća, bilježi diplomatske misije Republike i Zete. Kada je poslanik iz Dubrovnika trebalo da ide u Zetu, pod tim područjem podrazumijevao se Bar, Ulcinj i Skadar, sve do Danja s okolnim područjem na udaljenosti od jednog ili pola dana. Iz dokumenata se saznaje da su ciljevi dubrovačkih poslanika bili različiti: potvrda trgovačkih privilegija, zaštita trgovine i trgovaca, liječenje crnogorskih gospodara i njihovih porodica, posredovanje u sukobima s Karlom Topijom, bosanskim kraljem Tvrtkom I 1388. i 1389, Kotorom 1391, bosanskim vojvodom Sandaljem Hranićem 1398. i dr. Važno mjesto u dubrovačkim diplomatskim misijama sa Crnom Gorom zauzimali su pokloni. Najčešći poklon crnogorskim gospodarima bile su tkanine. Darovi poput diplomatske poruke bili su čin neverbalne komunikacije i izražavali su: poštovanje, povjerenje, naklonost, prijateljstvo i mir. Dubrovčani su darivali crnogorske vladare ne samo radi dobrosusjedskih odnosa, nego i radi sticanja konkretne i dugoročne političke i trgovačke koristi. U odlukama dubrovačkih vijeća zabilježeno je više posjeta crnogorskih gospodara gradu. Razlozi posjeta bili su različiti: potreba za utočištem za porodicu, kada bi prijetila opasnost od Osmanlija; traženje pomoći u naoružanju, opravci oružja itd. Crnogorsko-dubrovačke odnose karakterisale su dosta dobre veze, ali je dolazilo i do manjih trzavica zbog nezakonitog uzimanja carine i napada na dubrovačke trgovce. Ovi nesporazumi neznatno su uticali na spoljnopolitičke odnose.