Malisorski ustanci 1910–1911. i Crna Gora. Zbog odluke mladoturskog režima da ukine autonomna prava albanskom stanovništvu, marta 1910. na Kosovu je izbio ustanak protiv osmanskih vlasti. Povod za ustanak bila je odluka vlasti da se poveća postojeći i zavede novi sistem poreza na stočni fond. Središte ustanka bilo je oko Prištine i Vučitrna, a zbog slabog prisustva osmanskih vojnih snaga, ustanicima je ubrzo pošlo za rukom da zauzmu ove varoši. Protiv osmanske vlasti ubrzo su se pobunili i Albanci iz Skadarskog i Bitoljskog vilajeta. Tako se ustanak na Kosovu ubrzo pretvorio u opštealbanski ustanak, koji je ujedno bio i najveći ustanak koji su Albanci podigli protiv Osmanskog carstva. Osmanska vojska je ubrzo ugušila otpor ustanika na Kosovu, a potom i u ostalim krajevima nastanjenim Albancima. Bježeći ispred osmanske kaznene ekspedicije, utočište u Crnoj Gori pronašao je veliki broj albanskih izbjeglica i njihovih prvaka. Crnogorske vlasti su albanske ustanike sa Kosova smjestile uz samu granicu sa Osmanskim carstvom (selo Velika), ali su nakon intervencije skadarskog valije kasnije premješteni u Nikšić. Strahujući od nemira na Balkanu (→ Balkan – političke granice), velike sile su vršile pritisak na Crnu Goru da u dogovoru sa osmanskim vlastima riješi emigrantsko pitanje. Njihov pritisak urodio je plodom, a Porta je nakon pregovora skadarskog valije Bedri-paše i brigadira → Janka Vukotića dala amnestiju ustanicima. Tako je, od 1.500 emigranata iz Skadarskog vijaleta, njih 1.400 prihvatilo amnestiju i vratilo se svojim domovima. Za razliku od njihovih sunarodnika iz Skadarskog vijaleta, albanski ustanici iz Kosovskog vilajeta, kojih je krajem 1910. bilo oko 2.500, nijesu bili voljni da prihvate amnestiju i vrate se svojim kućama. Nezadovoljstvo albanskih ustanika nastojao je da za svoje ciljeve iskoristi kralj → Nikola I Petrović Njegoš kako bi u pogodnom trenutku pripojio Sjevernu Albaniju. Neposredno pred početak ustanka, crnogorski kralj vodio je razgovore sa malisorskim prvacima, obećavši im neophodnu pomoć u sukobu sa osmanskom vlašću. Novi ustanak počeo je 11. (24) marta 1911. napadom ustanika iz Hota i Klimenata na osmansku karaulu u Hotskoj Rapši. Aktivnu pomoć ustanicima pružali su Albanci iz pograničnih krajeva Crne Gore (Zatrijebač, Koći, Fundina) i Crnogorci iz Kuča i Zete. Za mjesec dana borbi ustanici su uspjeli da oslobode cijelu Malesiju, izuzev Šipčanika, a najveća borba između Malisora i osmanske vojske vođena je na brdu Dečić. Uprkos proklamovanoj neutralnosti, crnogorska vlada je pružala vojnu pomoć malisorskim ustanicima i vršila prihvat njihovih porodica. Zbog teških poraza koje je trpjela osmanska vojska, u Malesiju je upućen Turgut-paša za zadatkom da je teško kazni i zavede poredak na pobunjenom području. Nakon njegovog dolaska, stanje u Malesiji se normalizovalo, a na granici sa Crnom Gorom koncentrisano je 40.000 osmanskih vojnika. Time je ljeta 1911. okončana malisorska kriza. Tokom malisorskog ustanka u Crnoj Gori je boravilo oko 20.000 izbjeglica iz Osmanskog carstva, a na → Cetinju je formiran Centralni odbor, koji se bavio prikupljanjem novčane pomoći i životnih namirnica za njihovo izdržavanje. U Podgorici je formirana i specijalna bolnica Crvenog krsta (→ Crveni krst Crne Gore), u kojoj su liječeni ranjenici.