Crnojević, Stefan (druga polovina XV vijeka – početak XVI vijeka), srednji sin → Ivana Crnojevića. Nakon propasti planova francuskog kralja Šarla VIII o podizanju antiosmanskog ustanka u Albaniji, u koje je bio uključen → Đurađ (Đurđe) Crnojević, Stefan se distancirao od svog brata i otvoreno priklonio Porti u nadi da će mu Osmanlije povjeriti upavu nad Crnom Gorom. Po povratku iz Carigrada krajem 1496. saopštio je Đurđu osmanski ultimatum da u roku od tri dana mora da ode na Portu ili da napusti zemlju. Iako se nadao da će zbog otvorene podrške Osmanlijama i sukoba sa bratom Đurđem politički profitirati, njegova očekivanja bila su iznevjerena. Naime, poslije odlaska Đurađa Crnojevića iz zemlje, Crna Gora je postala zasebna oblast koja se nalazila pod nadzorom skadarskog sandžakbega, dok je upravnu vlast vršio subaša (vojvoda), čije je sjedište bilo na Rijeci Crnojevića. Iako je bio lojalan osmanski privrženik, Stefan osim nominalne nije imao nikakvu vlast u Crnoj Gori. Naprotiv, stvarnu vlast u zemlji vršio je skadarski sandžakbeg Feris-beg. Kao predstavnik vladarske porodice, Osmanlijama je prisutvo Stefana Crnojevića u Crnoj Gori u početku bilo neophodno samo radi očuvanja mira i uvođenja direktne vlasti u zemlji. Zbog toga su Osmanliije Stefanu ostavile brojne porodične posjede širom zemlje, kojim je upravljao sve do 1499. godine. Dobio je 1497. na upravu i jedan timar, ali nedugo potom došao je u sukob sa Osmanlijama, koji su mu spočitavali nelojalnost, a potom ga i zatvorili u → Skadru. Nakon promjene administrativno-teritorijalnog statusa Crne Gore i njenog pripajanja Skadarskom sandžaku, početkom 1499. Stefan Crnojević je po naredbi skadarskog sandžakbega bio primoran da napusti Crnu Goru. Ime Stefana Crnojevića u izvorima se posljednji put pominje 1503. godine.