Pseudomakija, mješovita od 0,5 do 3 m visoka, žbunasta vegetacija izgrađena od vječnozelenih i listopadnih žbunova, koje se po svojim karakteristikama nalaze između mediteranske makije i kontinentalnih šibljaka. Osnovna razlika u odnosu na pravu makiju ogleda se u zimskom aspektu ove vegetacije, kada dolazi do listopada najvećeg broja edifikatorskih žbunova. U zimskom periodu vječnozeleni žbunovi dominiraju čitavim izgledom zajednice. Glavni edifikatori ovih zajednica su vječnozelene vrste: Quercus coccifera L., → Buxus sempervirens L., Phillyrea media L., → Laurus nobilis L., Rosa sempervirens L., Juniperus oxycedrus L., Juniperus excelsa M. Bieb. i listopadne vrste Petteria ramentacea (Sieber) C. Presl, Quercus trojana Webb, Carpinus orientalis Miller, → Ostrya carpinifolia Scop., Pistacia terebinthus L., Paliurus spina-christi Miller, Pyrus spinosa Forssk., Prunus spinosa L., → Ligustrum vulgare L., Crataegus monogyna Jacq., Pyracantha coccinea M. J. Roemer, Rubus ulmifolius Schott i druge.
Lit.: Ivo Horvat, Vjekoslav Glavač & Heinz Ellenberg, Vegetation Sudosteuropas, Frankfurt a/M, Gustav Fischer Verlag, Band IV, 1974, str. 768. Vladimir Stevanović, Slobodan Jovanović & Dmitar Lakušić, Diverzitet vegetacije Jugoslavije, In: Vladimir Stevanović & Voislav Vasić (Eds.), Biodiverzitet Jugoslavije sa pregledom vrsta od međunarodnog značaja, Beograd, Ecolibri, Biološki fakultet, 1995, str. 219–242.
D. Lakušić