Zelene, prave mahovine, pripadaju razdjelu Bryophyta. Najsloženije su građene → mahovine. Smatra se da ih ima oko 18.000 taksona, s tim da se pretpostavlja da je ovaj broj veći jer mnoge vrste nijesu otkrivene, pogotovo iz tropskih predjela. Zelene mahovine su uglavnom višegodišnje, manji broj vrsta su jednogodišnje biljke. Gametofiti, koliko god da su morfološki različiti, pokazuju uniformnost u građi, jer se kod svih taksona diferenciraju: kauloid, filoide i rizoidi, organi koji su analogni stablu, listićima i korijenu drugih, viših biljaka. Kako god izgledao: jednostavan ili granat, uspravan ili polegao, u anatomiji kauloida diferencirana su izvjesna tkiva, ali on nema razvijene vaskularne, provodne elemente. Zato se mahovine nazivaju i nevaskularne biljke. Filoidi ili „listići” su uvjek sjedeći, jednoslojni i bez unutrašnjih vazdušnih prostora, sa kostom ili bez njega (struktura koja daje potporu listu i koja se često označava „nerv”). Prave mahovine nemaju korijen, nego se za podlogu pričvršćuju višećelijskim rizoidima. Gametofiti pojedinih vrsta su ekstremno mali: kauloid sadrži nekoliko filoida, koji okružuju organe za razmnožavanje. Ekstremni primjer je rod Ephemerum Hampe kod kojeg je protonema dugotrajna, a filoidni izdanci su mikroskopske veličine. Za proces polnog razmnožavanja vezuje se stvaranje sporofita koji je kod pravih mahovina građen iz: čahure, drške i stopala. Specifične strukture čahure, poput peristomalnih zubaca koji se nalaze na vrhu ili stome na zidu čahure, važan su determinacioni karakter pojedinih rodova (Bryum Hedw., Schistidium Bruch & Schimp., Orthotrichum Hedw., Lewinskya F. Lara, Garilleti & Goffinet, i drugi). Spore, pri povoljnim uslovima spoljašnje sredine, klijaju u protonemu, jedinstvenu morfološku strukturu mahovina. Ona je bogata hloroplastima i izgledom podsjeća na zelene alge (postoje izuzeci: mahovine roda → Sphagnum L. koje imaju protonemu talusnog oblika). Međutim, očigledna razlika između njih ogleda se u prisustvu izolovanih, sočivastih plastida i koso položenih zidova pojedinih ćelija protoneme. Kod pojedinih vrsta, protoneme ispoljavaju interesantne efekte – kod Schistostega pennata (Hedw.) F. Weber & D. Mohr, protonema svjetluca (ova vrsta još nije registrovana za Crnu Goru). Prave mahovine se mogu razmnožavati i vegetativnim putem: odvajanjem djelova gametofita ili pomoću rasplodnih tjelašaca (geme). Neke vrste razvijaju višegodišnje strukture (gomolji ili krtole) koje se razvijaju na rizoidima. Prave mahovine imaju široko rasprostranjenje, veliku životnu postojanost i veliku ulogu u fitocenozama. One su često pioniri u naseljavanju ogoljelih podloga i značajni činioci u sprečavanju erozije. Dobri su bioindikatori stanja životne sredine. Mahovine roda Sphagnum L. sadrže antibiotike. U vezi sa porijeklom mahovina, aktuelne su dvije teorije: po jednoj su nastale od zelenih algi, po drugoj od prvih biljaka, rinija (razdio Rhyniophyta). Vremenski period kada se to odvajanje desilo, povezuje se sa paleozoikom. Iz perioda mezozoika postoji malo otkrivenih fosilnih ostataka, dok iz pliocena (kenozoik) postoje nalazi koji podsjećaju na recentne oblike. Prave mahovine su taksonomski veoma raznovrsne i po klasičnoj podjeli grupisane u tri klase: Bryopsida, Andreaeopsida i Sphagnopsida. Nijedna vrsta koja je registrovana u Crnoj Gori, nije endemična, ali su neke vrste rijetke i ugrožene. U brioflori Crne Gore konstatovano je nešto manje od 600 taksona koji pripadaju pravim mahovinama. Nacionalnim zakonodavstvom zaštićene su 23 prave mahovine.