Gariga, drugi degradacioni stadijum mediteranskih, vječnozelenih šuma. Nastaje degradacijom makije. Dobila je ime po francuskom narodnom imenu hrasta prnara (Quercus coccifera L.) – garoulija. Ali u izgradnji garige učestvuju i mnoge druge vrste. Dominantni elementi su niski, zimzeleni žbunovi i polužbunovi, obično visine do 1 m. Oni imaju niz adaptacija, koje im omogućavaju da prežive sušni ljetnji period: dobro razvijen korijenov sistem, sitne listove kako bi se odavala što manja količina vode, gusti dlakavi pokrivač koji štiti listove od pregrijavanja i intenzivne transpiracije. Mnogi žbunovi garige imaju čvrste, aromatične listove, zbog čega ih biljojedi ne jedu. Sprat žbunja u garigama je razrijeđen, što pruža dobre svjetlosne prilike za razvoj zeljastih biljaka. Među zeljastim biljkama dominiraju jednogodišnje vrste koje cvjetaju u proljeće, kada je vlažnost na staništu veća. Brojne su i biljke koje imaju podzemne organe u kojima je akumulirana znatna količina hranljivih materija, što im omogućava brz razvoj tokom povoljnog proljećnog perioda. Gariga je rasprostranjena duž cijelog Crnogorskog primorja, ali ne zauzima velike površine. Sastojine garige se mozaično smjenjuju sa makijom i kamenjarima, koji nastaju degradacijom garige. Najširu distribuciju ima asocijacija Erico-Cistetum cretici H-ić 1958, u kojoj dominiraju frijesina (Erica arborea L.) i bušin (Cistus creticus L.), a često se javljaju i krkavinka (Frangula rupestris (Scop.) Schur), mirta (→ Myrtus communis L.), drača (Paliurus spina-christi Miller), primorska kleka (Juniperus phoenicea L.). Na Crnogorskom primorju široku distribuciju ima i gariga sa dominacijom žukve (→ Spartium junceum L.). Među zeljastim biljkama garige značajem se ističu orhideje (fam. Orchidaceae), jer su sve vrste ove familije zakonom zaštićene u Crnoj Gori.