Prepis Povelje Ivana Crnojevića, NMCG
Motiv vinove loze kao simbol života i obnove – Miodrag Latković Late, „Napušteno ognjište”, 1986.
Vinova loza i vino kao kulturna baština, zastupljenost vinove loze i vina u dijelu kulturne baštine koji se prenosi s generacije na generaciju, uključujući običaje, vjerovanja, vrijednosti, umjetničke i istorijske predmete u vezi sa vinom i vinovom lozom. Vino spada u kulturnu baštinu – i to ne samo pojedinačnih naroda ili regiona već cjelokupnog čovječanstva. Istorija vina i vinarstva duga je skoro 10.000 godina. Njegova rasprostranjenost na svim kontinentima svjedoči o i te kako važnom mjestu vina u istoriji i kulturi ljudskog roda. Arheološka istraživanja bilježe 8.000 godina stare dokaze o proizvodnji vina u Gruziji i Iranu, → amfore s vinom nađene su i u grobnicama egipatskih faraona, dok se kult vina najintenzivnije ukorijenio u antičkoj grčkoj kulturi, koja je poseban značaj pridavala bogu plodnosti i vina (→ Dionis (Bahus – Oziris), dionizijski kult), čiji se najraniji pomeni nalaze oko 1300. g. p. n. e. Do VII vijeka p. n. e. kult Dionisa već je bio snažno prisutan u grčkom društvu. Održavali su se festivali, tzv. Seoske i Gradske dionisije, za koje se vezuje i takmičenje dramskih pisaca, koji su izvodili tragedije, a kasnije i komedije, što predstavlja začetke pozorišta. Euripid, čuveni grčki tragičar, Dionisu posvećuje i svoju dramu Bahantkinje, u kojoj se navodi da je vino božji dar ljudima, od kojeg nestaju sve svakodnevne muke, te da bez vina nema ni ljubavi ni radosti. Osim u religiji i umjetnosti, vino je kod starih Grka bilo prilično zastupljeno i u medicini. U skladu sa svojom humoralnom medicinom, Hipokrat je prepisivao specifična vina za različita fizička i psihička oboljenja. Rimska kultura naslijedila je i transformisala mnoga obilježja stare grčke kulture, pa tako i boga Dionisa, koji u Rimu postaje poznat kao Bahus, ali i njegovu blisku vezu s umjetnošću, naročito književnošću. Horacije u svojim Odama učestalo pominje vino kao Bahusov dar i ponavlja grčku ideju o vinu kao lijeku za sve brige i patnje. U Ljubavnoj vještini Ovidije prikazuje nesrećne ljubavnike, koji se mole Bahusu da im, kroz vino, olakša ljubavne muke. Pod uticajem Grka, i Rimljani su vjerovali u ljekovita svojstva vina, te tako Katon Stariji u svom djelu O zemljoradnji pominje vino kao laksativ i diuretik, ali i kao lijek koji pomaže išijasu, a Asklepijad iz Bitinije, grčki ljekar koji je veći dio života proveo u Rimu, toliko je vjerovao u ljekovitost vina da je postao poznat kao oinodotes, odnosno „onaj koji prepisuje vino”. Vizuelno-umjetnički značaj → vinove loze i vina ogleda se u prisustvu vinove loze kao motiva na brojnim umjetničkim djelima toga doba: skulpturama, grnčariji i ornamentima. Među njima je i rimski mozaik u Petrovcu, koji najvjerovatnije datira iz IV vijeka, a pored rozeta i motiva ognjenog točka, sadrži i četiri krstasta lista vinove loze. Vino je u drevnom svijetu imalo i društvenu ulogu, što je bilo naročito izraženo u staroj Grčkoj. Simpozijum, odnosno gozba, predstavljao je okupljanje uglednih ličnosti, koje bi, uz vino, pokazivale svoje oratorske i pjesničke vještine. Ova tradicija opisana je kod mnogih hroničara i mislilaca, među kojima su Ksenofon, Platon, Plutarh, Lukijan iz Samostate, Makrobije i dr. Jon sa Hiosa daje tumačenje ove prakse, nazivajući Dionisa gospodarom blaženih gozbi i opisujući vino kao jedini prirodni lijek koji izaziva radost i rađa gozbe, blaženost i ples. Iako prisutna, ova tradicija ipak nije zaživjela u Rimu, gdje gozbe nijesu imale intelektualni i pjesnički karakter, kao u Grčkoj, već se više radilo o opijanju vinom i prepuštanju zadovoljstvima, uz testiranje granica fizičke izdržljivosti, što se vidi u opisima Petronija i Horacija. Religijska dimenzija vina bila je prisutna i u drugim drevnim civilizacijama. U Mesopotamiji je vino uvijek bilo na trpezi hrane i pića kao dar bogovima. U Egiptu je zasađivanje vinove loze bila religijska obaveza. Neki egipatski spisi pominju vino kao personifikaciju boga Ra, dok se u drugima govori da je crno vino lijevo, a bijelo vino desno oko boga Horusa. Ostalo je zapisano i da je Ramzes III zasadio „bezbrojne” vinograde i darovao 60.000 ćupova vina u čast božanstva Amon-Ra. U judeohrišćanskoj tradiciji vino dobija još više na značaju. Jevrejska Tora govori o vinu kao o božjem daru, a kazna za grijeh uključuje i lišavanje grešnika plodova vinove loze. Vino se u Bibliji pominje već u Postanku, gdje se opisuje Nojevo pijanstvo, uzrokovano vinom od loze koju je sam zasadio, dok u Knjizi propovjednikovoj stoji: „Jedi hljeb svoj s radošću i veselog srca pij vino svoje”. Jednako ambivalentan je i Novi zavjet, pa tako Sv. Pavle u, Poslanici Efežanima, upozorava na ispijanje vina, dok Timotija pak savjetuje da manje pije vode, a više vina zbog želuca i drugih bolesti. Takođe, prvo čudo Isusovo, zabilježeno u Novom zavjetu, bilo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. Najznačajnija veza vina i hrišćanstva svakako je sakramentalna, a ogleda se u svetoj tajni pričešća, utemeljenoj na Tajnoj večeri, odnosno događaju na kojem Hristos dijeli hljeb i vino s apostolima, objašnjavajući im da hljeb postaje njegovo tijelo, a vino njegova krv. Hrišćanska crkva prihvatila je tajnu pričešća kao središnji element crkvenoga života, koji predstavlja zajednicu vjernika među sobom i sa Bogom. Različita shvatanja pričešća u Pravoslavnoj, Katoličkoj i protestantskim i reformatorskim crkvama govore o liturgijskom i teološkom značaju vina, koje je svoju religijsku ulogu u hrišćanstvu zadržalo do danas. Simbolika vina i vinove loze naročito se snažno reflektovala na područjima antičke Grčke, odnosno Vizantijskog carstva, kako u sekularnoj tako i u religioznoj sferi. Različite dimenzije kulture vina i vinove loze inkorporirane su u mozaike, ikone, rukopise i narodnu umjetnost. Odnos hrišćanstva i vina imao je i proizvodnu dimenziju, što se najbolje vidi iz činjenice da su cisterciti ili bijeli monasi, rimokatolički monaški red osnovan 1098, do XIV vijeka postali vlasnici više stotina hektara vinograda. Vinogradi i proizvodnja vina vezuju se i za pravoslavne hrišćanske manastire. Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore, svojom Osnivačkom poveljom iz 1485, darovao je Cetinjskom manastiru i dio vinograda. Zastupljenost vina u svakoj sferi života od drevnih vremena do danas potvrđuje se i čestim prisustvom vina u vizuelnim umjetnostima. Različite predstave Dionisa, odnosno Bahusa u grčkoj i rimskoj umjetnosti poslužile su kao inspiracija brojnim renesansnim umjetnicima, čemu se duguje nastanak djela kao što su Mikelanđelova skulptura i Leonardova slika Bahusa ili Ticijanova slika Bahusa i Arijadne. Na slične teme slikali su i barokni slikari Karavađo, Bernini i Rubens, a vino je kao motiv prisutno i kod impresioniste Monea, nadrealiste Miroa i kubiste Pikasa. Svijest o značaju vina kao nezaobilaznog segmenta kulture zastupljena je i u programu Savjeta Evrope Kulturne rute Evrope. Cilj programa je spojiti putovanja i upoznavanje raznolikosti i bogatstva kulturnog nasljeđa Evrope. Od 1987, kada je program zvanično počeo, akreditovano je 40 kulturnih ruta, s različitom tematikom, od kojih su dvije posvećene vinu: Iter Vitis i Rimski carevi i dunavska vina. Iter Vitis ruta prolazi kroz 20 evropskih (uključujući i Crnu Goru), bliskoistočnih i sjevernoafričkih zemalja, s naglaskom na kulturi vina, vinarstva i vinogradarstva kao važnom elementu mediteranske kulture. Ruta Rimski carevi i dunavska vina prolazi kroz pet dunavskih zemalja i obuhvata 20 arheoloških lokaliteta i 12 vinskih regiona. Slični programi spajanja vina i kulturne baštine postoje u brojnim državama, kao što su Grčka, Španija, Mađarska, Gruzija i dr. Vino je još od vremena nastanka, prije više hiljada godina, prevazišlo vrijednost prehrambenog proizvoda ili izvora čulnog zadovoljstva – zadobilo je i jednu mnogo širu konceptualnu i simboličku, nekad i mističnu dimenziju. Na taj način, postalo je nezaobilazni, vremenski i prostorno neograničeni element kulturnog nasljeđa cjelokupnog čovječanstva.
LITERATURA: S. Charters, Wine & Society: The Social and Cultural Context of a Drink, UK, 2006; G. Gallier, Histoire sociale et culturelle du vin, France, 2008; S. C. Pérez, J. B. Pérez (eds.), Patrimonio cultural de la vid y el vino, Spain, 2013; S. de Siena, Il vino nel mondo antico: Archeologia e cultura di una bevanda speciale, Italy, 2014; L. Della Bianca, S. Beta, Il dono di Dioniso: Il vino nella letteratura e nel mito in Grecia e a Roma, Rome, 2015; R. Phillips, Wine: A Social and Cultural History of the Drink that Changed Our Lives, UK, 2018.
F. Ivanović