Bulatović Ibrijski, Ljubomir (Đulići, Andrijevica, 1878 – Ulcinj, 1942), učitelj, pjesnik. Osnovnu školu učio je u Andrijevici. Nižu gimnaziju pohađao je na Cetinju (→ Gimnazija, Cetinje). Bogoslovsko-učiteljsku školu zavšio je u Prizrenu (1896). Radio je kao učitelj u Kolašinu i okolnim mjestima, a potom u Srbiji (Crna Trava). Službovao je u Mrkojevićima kod Bara (1915), a najduže u Ulcinju – kao učitelj i od 1920. kao upravitelj škole. Penzionisan je (1937) sa zvanjem školskog nadzornika. Znao je ruski jezik, a služio se turskim i albanskim. Bio je kulturni radnik, pokretač prosvjetnih društava i član uprava čitaonica. Do Drugog svjetskog rata objavljivao je tekstove u listovima i časopisima (Luča, → Prosvjeta, Glas Crnogorca i dr.). Pisao je članke iz istorije i folklora Crne Gore, dopise o savremenim događajima i prosvjetnim prilikama. U časopisu Lovćenski odjek (1925) objavio je pregled istorije starog Ulcinja. Ostavio je dnevničke bilješke iz Prvog svjetskog rata (kada je kao kapetan bio interniran u logorima Boldogasonj i Nežider) i zapise o istoriji pojedinih mjesta na Crnogorskom primorju. U svom glavnom literarnom djelu – Crnogorka, istorijski spjev u 12 pjesama (Beograd, 1907), stihovima je opisao događaje i u njima dao imena plemenskih prvaka Crne Gore od Balšića do vremena knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša. Njegovi rukopisi čuvaju se u Istorijskom institutu Crne Gore.