Kilone, Vinčenco (Chilone, Vincenzo), ital. slikar (Venecija, 10. VI 1758 – Venecija, 12. I 1839). Slikar veduta. Kao član tima dekoratera, freskama je oslikao teatar i palate u Udinama. U Veneciji, u koju se vratio 1815, kada je pripala Austrijskom carstvu, stvarao je vedute, oponašajući Kanaleta, koje su trgovci prodavali turistima i srednjoj klasi kao djela slavnog vedutiste. Ugled stiče predstavljanjem ceremonija priređenih u čast austrijske uprave i suverena. U Accademia di Belle Arti primljen je 1824. U → Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru čuvaju se dvije njegove marinske slike, koje prikazuju borbe dobrotskih pomoraca. Izvedene su u tradiciji zavjetnih slika (ex voto), jer su na njima ispisani spomen na vrijeme, mjesto i imena pomoraca, ali bez uobičajenog zaziva Bogorodici. Uprkos tome što je predstavio surove pomorske bitke, Kilone nije dočarao njihovu dramatičnost, već se zadržao na detaljnom prikazivanju brodova, luka, zastava. Bitka kapetana Marka Ivanovića kod Patrasa 1751. (ulje na platnu, 117 x 71 cm), iz 1823, predstavlja sukob dobrotskog broda, sa 19 mornara i osam topova, i velike tartane reisa Hadži Ibrahima, koja je imala 200 članova posade i 16 topova. U dugoj borbi, u kojoj je ranjen kapetan Ivanović, pobijedili su dobrotski mornari. Dužd Pjetro Grimani odlikovao je 1751. bokeljskog kapetana viteškom titulom Sv. Marka. Bitka braće Joza i Marka Ivanovića iz Dobrote protiv pirata u luci Pirej 1756. (ulje na platnu, 117 x 71 cm), iz 1823, prikazuje kraj sukoba – zapaljeni šambek i bježanje njegove posade. Prije toga, vodila se velika borba između posada šambeka (360 mornara i 42 topa), kapetana Hadži Ibrahima, i tartane Santissimo Crocefisso e Madonna del Rosario (40 mornara i 8 topova), kapetana Josipa Ivanovića. U pomoć bratu pritekao je Marko Ivanović, koji je ubio gusarskog kapetana, ali je i sam stradao. Dobrotski mornari su uspjeli da pređu na šambek, oslobode robove i uzmu trofeje, među kojima i alaj-barjak i kapetanovu čalmu. Dužd Frančesko Loredan dodijelio je Jozu Ivanoviću titulu kavalira, a uzvisio je i članove njegove porodice. Pobjedu Ivanovića proslavio je dobrotski župnik Ivan Antun Nenadić u spjevu Šambek satarisan s božjom desnicom, iz 1757, u kome je detaljno opisao bitku. Spjev je poslužio Andriji Kačiću-Miošiću za pjesmu Slidi pisma od kavalira Marka Ivanovića iz Dobrote, od Buke Kotorske, posvećenu „prisvitlomu gosp. knezu Luci Ivannovichiu”, objavljenu u drugom izdanju Razgovora ugodnog naroda slovinskog iz 1759. Veoma imućna porodica Ivanović, čiji su članovi bili aktivni u Scuola di San Giorgio e Trifone, od Kilonea je poručila nekoliko slika s predstavom ovog događaja. Te slike, zajedno sa zaostavštinom porodice, Elena Ivanović darivala je venecijanskoj bratovšini, a dvije od njih, kao poklon nasljednika, 1960. stigle su u muzej u Kotoru, u kojem se čuvaju i portreti nekih članova porodice Ivanović. Hrabri kapetani i njihovi potomci su u drugoj polovini XVIII i prvoj polovini XIX v. gradili Crkvu Sv. Eustahija, nekoliko palata i kuća u Dobroti. U kući kapetana Vicka Ivanovića, kasnije u posjedu porodice Tripković, krajem 1813. i početkom 1814. održana je Skupština o ujedinjenju Crne Gore i Boke Kotorske i formirana privremena zajednička vlada, tzv. Centralna komisija, na čijem je čelu bio crnogorski vladika Petar I Petrović Njegoš (u zgradi je danas Pomorska biblioteka Pomorskog fakulteta i Institut za pomorstvo i turizam). U Palati Ivanović, podignutoj sjeverno od Crkve Sv. Eustahija u drugoj polovini XVIII v., boravio je crnogorski vladar i pjesnik Petar II Petrović Njegoš sa pratnjom od trideset četvoro ljudi, prilikom odlaska za Petrograd 1833. Njegoš je svoj Glas kamenštaka („pjesma o junačkim djelima Crne Gore od 1711. do 1813. godine”) posvetio „Plemenitoj i mnogo poštovanoj gospodi Matu i Jozu Ivanovićima”. U pjesmi Srbin Srbima na časti zahvaljuje Njegoš opisuje kako je konte Josif Ivanović veoma srdačno ugostio „braću, hrabre Crnogorce” u svojem „bijelu dvoru”.