Rajko Todorović Todor, Terra terrabilita, 1993.
Rajko Todorović Todor, Memory, 2004, NMCG, Cetinje
Todorović, Rajko Todor, slikar, univerzitetski profesor (Jasenovo Polje, Nikšić, 21. II 1952). Završio je PA u Nikšiću 1972. Diplomirao je 1980. na ALU u Beogradu, slikarski odsjek, u klasi prof. R. Miševića. Na istoj akademiji završio je 1982. poslijediplomske studije, u klasi prof. A. Lukovića. Jedan je od osnivača neformalne likovne grupe „Generacija 9” (→ Likovne grupe). Radio je kao glavni scenograf na RTCG-u (1983–1990). Bio je profesor na → Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju od 1997. Po dubini svoje psihološko-filozofske misli, formalnoj logici, sugestivnoj viziji, njegovo slikarstvo pripada specifičnoj vrsti figuracije žestokog ekspresionizma. Izražava se u ciklusima koji obuhvataju: figuraciju, portretno slikarstvo, pejzaže, metafizičke vizije, a koji svojom unutrašnjom povezanošću i kreativnom vizuelizacijom imaju dva polazišna principa – kontemplativni i ekspresivni. U ciklusima Lica, Prizori i Relacije (kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina) – glave, polufigure, samostalne ili u paru, egzistiraju u atmosferi melanholičke zatvorenosti kao otuđene introvertne individualnosti koje komuniciraju jedino sa mitografom savremnog doba – TV ekranom. U ciklusu Relacije II (1998) pojačava ekspresiju, intenzivira hromatske odnose i usložnjava ambijentalno okruženje, koje još uvijek određuje klaustrofobičan prostor. U ciklusu Memory uvodi elemente arhetipskog. Materijalizujući svoja sjećanja preko „okamenjenih” portreta, koristi nelikovne materijale – pijesak, boje, lakove. Taktilnost impastnog profila pojačava u Pogledima, da bi u ciklusu Adam i Eva (2009–2011) boju nanosio špahtlom ili direktno iz tube. Početkom osamdesetih godina, u ciklusu Zvijeri, Strvine (1982–1986), snažnim naturalizmom suočava posmatrača sa morbidnošću i destruktivnom energijom, snažnim emocijama, brutalnošću, čemu doprinose intenzivni, psihodelički koloristički odnosi. Žestina izraza kulminira u apokaliptičnim vizijama ciklusa Vučji Do (1987). U njemu se nagovještavaju užasi koje slikar podsvjesno naslućuje na prostorima Balkana. Vučedolska zastava, steg izrešetan mecima, predstavlja jedini znak, orijentir, koji raskomadana ljudska tjelesa smješta u određenu istorijsku, prostorno-vremensku dimenziju – ovozemaljski pakao. Psihološka komponenta nastala iz snažne veze čovjeka i prirode javlja se na pejzažima, energetskim poljima sudara mikrokosmičkih i makrokosmičkih sila, obuhvaćenih ciklusima: Krnovo i Terra terrabilita – Terra nostra, koje počinje da radi od 1991; Mediteran (2001). U ciklusu Sole mio (2004) iz zemaljskih sfera prelazi u kosmičke prostore. Slijede ciklusi: B52 (2012); Ljudi, ljudi, gubilišta... Na crtežima (tuš, lavirani tuš, bajc, akvarel...), ekspresivne i apstraktne konotacije, izražava prelaz od psihološkog doživljaja ka estetičkom iskustvu. Na njima kontrasti svijetlo – tamno, vitalistička linija, strukture crno-bijelih površina i mrlje predstavljaju seizmografe umjetnikovih neposrednih emotivnih reakcija (Zvijeri, Lica, Orevoar Montenegro, 2011; Pretposljednji ljudi, 2016). Imao je 30 samostalnih izložbi: Titograd, Beograd, Herceg Novi, Nikšić, Toronto (Kanada), Pariz, Bar, Kotor, Hamilton (SAD), Ljubljana, Bijelo Polje, Skoplje, Kolašin, Berane, Rožaje, Plav, Pljevlja, Njujork. Grupno je izlagao na preko 200 izložbi u zemlji i inostranstvu: Francuska, Austrija, Njemačka, Poljska, Hrvatska, Kanada, Italija, Srbija, SAD. Realizovao je više javnih projekata (Porta Montenegro na Stadionu della Vittoria, Bari, Mediteranske igre, 1997). Nagrade: Nagrada Septembarskog salona mladih, Nikšić (1981, 1982); „Savremeni crnogorski crtež”, Podgorica (1983, 1985); Nagrada Hercegnovskog zimskog salona (1985, 1991); Nagrada na Tradicionalnoj izložbi ULUCG-a (1988); Nagrada „Milunović, Stijović, Lubarda”, ULUCG (1987, 2013); Nagrada Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti (1987); Nagrada Podgoričkog likovnog salona (1998); Nagrada ULUCG-a za najbolju samostalnu izložbu za 2005. (2006); Trinaestojulska nagrada (2009); Nagrada „19. decembar”, Podgorica (2016). Odlukom Vlade Crne Gore, dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2010). Član je ULUCG-a od 1982. i njegov predsjednik 1995–2002. Član je DANU od 1999. i Crnogorskog PEN centra.
Literatura i izvori: A. Luković, Z. Vučinič, kat. Rajko Todorović Todor, Galerija Doma omladine „Budo Tomović”, Podgorica, 1982; D. Radovanović, pred. kat. Rajko Todorović Todor, Moderna galerija, Titograd, 1988; R. Ćetković, u: Likovni život – kritike, prikazi, članci, Podgorica, 1996, 149–150, 224–225; O. Perović, „Rajko Todorović Todor”, Ogledi i kritike, Podgorica, 1997; O. Perović, u: Likovna hronika; izbor iz Monitora 1993–1997, Monitor, Podgorica, 1998; O. Radulović, „Rajko Todorović Todor”, Vrhovi savremene crnogorske umjetnosti, Podgorica, 2004; N. Nikčević, „Unutrašnji pejzaž”, kat. Todor, ULUCG, Podgorica, 2005; Lj. Zeković, uvodni tekst; D. Radovanović; V. Simunović; M. Lompar; O. Perović, izvodi; N. Nikčević, R. Mišević, A. Luković (1982), P. Pejović, D. Karadžić, M. Popović, kat. Todor, CSU, Podgorica, 2005; M. Lompar, „Rajko Todorović”, Crnogorski slikari, Podgorica, 2010; I. Korbler, u kat.: Rajko Todorović Todor, JU Muzeji i galerije Podgorice, 2016; V. B. Sujić, Rajko Todorović, monografija, Edicija Likovna umjetnost, knjiga 1, NVO CEHRA, Nikšić, 2017.
Lj. Zeković