Šoškić, Ilija, multimedijalni umjetnik (Dečani, 1934). Pohađao je → Umjetničku školu u Herceg Novom (1952) i ALU u Beogradu. Zbog radikalnih ljevičarskih opredjeljenja, napušta Jugoslaviju 1969. i odlazi u Italiju, u Bolonju, gdje pohađa Accademia di Belle Arti. Krajem šezdesetih godina došao je, kako sam kaže, „u pravo vrijeme na pravom mjestu”, u Italiju, gdje je bio jedan od imanentnih sudionika aktuelnih kretanja u evropskom modernizmu sedamdesetih godina XX v.: arte povera, land art, Art & Language Conceptual Art, minimal-art, body art, performans. Posebno se inspiriše italijanskom arte povera (Đ. Kalanta, J. Kunelis, M. Pistolato i dr.), sa kojom „živi u prvom licu”, a koja kao materijal – sredstvo kreativnog izraza koristi predmete svakodnevice, ambijente i tijelo samog umjetnika. Šoškić napušta estetsko iskustvo umjetničkog djela, predmeta – robe, ali izbjegava i agresivan ideološko-politički komentar društva, stvarajući hermetizovano djelo koje se oslanja na smisaono i logičko razmišljanje, i na aksiomu Vitgenštajnovog filozofsko-logičkog traktata: „O čemu ne možemo raspravljati, o tome treba ćutati”, jer „ćutanje je jedini pravi umjetnički jezik”. Nemogućnost da nešto promijeni usmjerila ga je na iskazivanje vlastitog stava aktiviranjem unutrašnjih energetskih snaga preko tijela – performans, i primarnog izraza razrađenog znakovnog ustrojstva – instalacija. Polazeći od konceptualnih istraživanja, on postaje živa slika – tableau vivant. Energija, koju sam umjetnik kroz akciju eksplicira u stvaralačkom činu, postaje životvorna snaga koja traje koliko i samo djelo. Instalacije poslije napuštanja „scene” tableau vivanta predstavljaju skup elemenata koji dobijaju novu kontekstualizaciju simboličko-znakovnog repertoara. Prezentacija u Galeriji L’Attico 24 x 24 (1975, trajala je sedam dana, po 24 časa dnevno) obuhvatala je rad Mlijeko i svila i 4 performansa: Konverzacija; Spornost; Čelična ruka i antologijski rad Maksimalna energija – minimalno vrijeme, posvećen samoubistvu Majakovskog. Tanka nit života prati pravolinijski put, koji počinje čistotom i bjelinom praskozorja rođenja – mlijeko, a završava se praskom, metkom iz pištolja, kojim se životna energija, u trenu, umiruje i poništava u crnoj rupi konačnosti i ništavila. U Šoškićevom radu krug ili spirala od zemlje, soli, staklića, postaje „obredna” zona – energetski prostor, kao „pagansko” svetilište, u čijem se središtu, ili van njega, vrši spiritualni čin sublimacije duhovnog i materijalnog, razuma i spoznajnog, vječnog i prolaznog. Savršenstvo primordijalnih formi, organska i neorganska materija: životinje, biljke, drvo, kamen, zemlja, so i dr., predstavljaju elemente koji daju smisaono značenje „priči” u kojoj je umjetnik psihofizički demijurg, kao tableau vivant: fetus, maskirani pijanist, kamuflirani stražar, komandos... Ritualni čin dobio je magijske dimenzije totemske provenijencije: čovjek – životinja – priroda –umjetnost / maksimalna energija – vrijeme – koncentracija. Kod Šoškića su pagansko i iskonska rudimentarnost od suštinskog značaja u traženju slobodnih izražajnih prostora i identifikacionog kôda, kao u radu Korota i suša (Galerija „Forum”, Nikšić, 1986), na kojem crnogorska epika otvara prostore antropološko-socijalnoj lingvistici. Značajni projekti i djela: Verbalna slika, Vegetabilna skulptura, Slon i Panteon, Interferencija, Viva la vita, Svijet je bogat, čovjek je siromašan, Kontemplacija, S.A.T.O.R., Token (prva retrospektiva, koceptualna, 2015), Akcione forme (retrospektiva, Beograd, Novi Sad, 2018). Samostalne izložbe (izbor): Osijek (1967), Bolonja (1971), Ferara (1972), Rim (1975, 1977, 1980, 1983, 1999, 2002, 2005, 2015), Beograd (1982, 1986, 1995, 1918), Titograd (1984), Sarajevo (1986, 2008), Nikšić (1986), Grac (1980), Dubrovnik (1989), Pariz (1991), Novi Sad (1992, 2017, 1918), Györ, Mađarska (1993), Vršac (1995), Pistoia, Italija (1996), Budva (2000), Kotor (2006, 2009, 2016), Cetinje (2007, 2011, 2013), Smederevo (2007), Grožnjan, Hrvatska (2010), Kraljevo (2013), Subotica (2015), Palić (2015), Bergamo (2017). Predstavljao je Crnu Goru na 54. Venecijanskom bijenalu, Palazzo Malipiero (2011). Kolektivne izložbe (izbor): Srbija, Hrvatska, Austrija, Italija, BiH, Slovenija, Mađarska, Grčka, Rusija, Crna Gora, Španija, Češka, SAD, Kina.