Odalović, Boško, slikar, karikaturista, likovni pedagog, scenograf, pisac (Grahovo, Nikšić, 26. XII 1935 – Podgorica, 13. II 2018). Završio je → Umjetničku školu u Herceg Novom i PA u Nikšiću, slikarski odsjek. Bavio se pedagoškim radom kao nastavnik likovnog obrazovanja u Grahovu. Dugo godina radio je kao scenograf na TVCG u Titogradu/Podgorici. Kroz metafizičko vrijeme kao nadvrijeme, simboliku i asocijativnu znakovnost, beskrajnu tišinu i mir zaustavljenog vremena, nadrealne simbioze iznjedrene u košmarskim predjelima sna i podsvijesti, B. Odalović u slikarskom djelu iskazuje antejski odnos prema načelu genius loci i tekovinama civilizacijskog nasljeđa Mediterana, kojemu je u dalekoj prošlosti pripadao i njegov zavičaj. Sve je to uslovilo stvaranje nadrealnog slikarstva u kojem umjetnik pomjera granice prošlosti i sadašnjosti, nagovještava i naslućuje budućnost, polazeći od pretpostavke civilizacijske prolaznosti. Odalović se izražava slikarskim jezikom u kojem je poštovao likovna i estetska načela klasičnog slikarstva. Njegovo rodno Grahovsko polje i katunske vrleti predstavljeni su u atmosferi sjetne melanholije, koju postiže sfumatskim prelazima u kojima se stapaju krševiti predjeli, kraške međe, polja, usamljene kuće i kućišta, stogovi lista i sijena (Pejzaž iz nahije, 2002; List, 2001). Na njima unosi metaforičko-simboličke elemente (Bistjerne, 1999) i skupine figura povezane određenom radnjom, koja se odvija u scenografski osmišljenom prostoru (Izložba, Vajarska kolonija). U istoj prostorno-vremenskoj dimenziji sučeljava sadašnjost i prošlost, i najavljuje još uvijek nejasnu budućnost. U definisanju apokaliptičkih vizija, koje predstavljaju okosnicu njegovog nadrealizma, polazi od dva pristupa. Prvi je povezan sa grčkim izvornim značenjem riječi apokálypsis – podizanje vela, otkrivanje, i njenim danas već ukorijenjenim tumačenjem koje se oslanja na Knjigu Otkrovenja i smak svijeta. Civilizacijske mijene umjetnik posmatra kao točak istorije, u kome se paoci pokreću naprijed da bi se vremenom vratili na početnu tačku odakle je sve krenulo, i tako unedogled, povezujući iskon i kraj, propast (antičke civilizacije) i ponovno stvaranje (Potres), ali i konačnost iz koje nema povratka (Zadnja ura). „Ciklus” slika je posvetio Herodotu, na čijem istraživačkom putu se našlo i crnogorsko selo, u kojem otac istorije sa čudesnim orkestrom, ukomponovanim u antički stub, svira „sudnji” rekvijem svijetu koji nestaje. Dok su na slikama jasno definisani detalji koji upućuju na hod po mukama čovječanstva, na radovima u kombinovanoj tehnici i crtežima umjetnik oživljava zoomorfni i antropomorfni bestijarij sa pticama grabljivicama, paklenim glasnicima smrti (Luda ptica), morbidnim ljudskim prikazama (Utočište) i ribama sa tijelom čovjeka i nogama umjesto peraja (slike antičkih vaza), preko kojih umjetnik metaforički izražava jedinstvo tri osnovna kosmička elementa – neba, zemlje i vode. Bavio se i poezijom, ilustracijom knjiga, televizijskom i filmskom scenografijom i karikaturom. U nezavisnom nedjeljniku Monitor objavio je preko hiljadu karikatura. Autor je zbirke pjesama Granica južnog vjetra, 2. izdanje, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Cetinje, 2011. Imao je preko 10 samostalnih izložbi: Herceg Novi, Nikšić, Titograd/Podgorica. Grupno je izlagao u zemlji i inostranstvu: Indija, Belgija, Francuska, Danska, Austrija i dr. Nagrade: III nagrada Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar” (1974, 1984); Nagrada oslobođenja Titograda; Nagrada XIX Hercegnovskog zimskog salona (1986); Trinaestojulska nagrada (1989); Nagrada IV Podgoričkog likovnog salona (1997). Odlukom Vlade Crne Gore, dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2010). Bio je član ULUCG-a od 1974, Crnogorskog PEN centra, Matice crnogorske i DANU.