Mitrofanović, Đorđe, slikar-ikonopisac, freskopisac, monah (kraj XVI i prva četvrtina XVII v.). Zografsko iskustvo stekao je na Svetoj Gori, a u Manastir Morača (→ Morača, manastir, Crkva Uspenja Bogorodice) dospio je kao hilandarski kaluđer i otpočeo svoj umjetnički angažman izradom fresaka na pročelju zapadne fasade, o čemu svjedoči opširan natpis sa lijeve strane moračkog portala, koji, pored ostalog, kazuje da je 1616. nastalo ovo njegovo djelo, na čijem se kraju i potpisao. Ovdje je slikar predstavio Sv. Đorđa na konju kako probada aždaju i Sv. Dimitrija, takođe na konju, kako probada bugarskog cara Kalojana. Iznad ovih svetih ratnika prikazan je san Jakovljev o ljestvici i Mojsije pred nesagorivom kupinom. U tjemenu ove piramidalne cjeline zidnih slika prikazan je Hristos kao anđeo Velikog savjeta. Ne mnogo kasnije naslikane su i zidne slike u zoni iznad sokla istočnog zida priprate Crkve Uspenja Bogorodice. Tu su prikazani likovi Hrista kao cara careva i Veliki arhijerej na prijestolu sa sjeverne strane prolaza u naos, kao i Bogorodice Eleuse sa Hristom, takođe na prijestolu, sa južne strane prolaza. Isti majstor naslikao je starozavjetnu scenu Skinija – Šator svjedočanstva sa Aronom i Mojsijem. Poslije završetka ovog dijela posla, pristupio je izradi Deizisnog čina na ikonostasu moračkog manastira i slikanju ikone Bogorodica sa prorocima, koja stoji u redu prijestonih ikona na oltarskoj pregradi. Deizisna ploča ima 13 polja u kojima su predstavljeni apostoli i kompozicija Molenija u sredini. Ovim djelima zografa Đorđa morački ikonostas dobio je definitivan izgled između 1. IX 1616. i 31. VIII 1617. Freske Sv. Nikole u Ježevici kod Čačka, nastale 1609, smatraju se njegovim djelom. Sljedeći njegov slikarski rad su freske crkve Manastira Dobrićevo (1616–1617), što potvrđuje njegovo ime ispisano u naosu, poviše vrata. Približno u isto vrijeme, Mitrofanović se obreo u Hilandaru, gdje je naslikao Carske dveri koje je darovao Manastiru. Ikonu Sv. Trojice uradio je 1616–1617. i poklonio ju je Manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja. Ovaj majstor spada ne samo u najbolje naše živopisce iz prvih decenija XVII v. već i u najbolje „daskale”, jer je za sobom ostavio nekoliko talentovanih đaka – slikara. Djelo njegovih ruku su i freske u Manastiru Krupa, Kosovo polje u Dalmaciji, nakon čije izrade, oko 1618, majstor boravi u Studenici, gdje je uradio Deizisni čin i zidno slikarstvo u gornjoj i donjoj isposnici. Iste godine oslikao je crkvu Manastira Zavala u Hercegovini, nakon čega, 1620, dolazi u Pećku patrijaršiju da radi obimne slikarske radove. Poslije završetka tih radova, konačno se vraća u Hilandar, kada počinje izradu ikonostasa za paraklis Sv. Trifuna (1620–1621) i zidne slike u manastirskoj trpezariji (1622). Nije poznato šta je dalje bilo sa ovim putujućim slikarom, koji je za jednu deceniju rada ostavio mnogobrojna djela na prostoru Svete gore, Srbije, Crne Gore i Dalmacije.