Miroslavljevo jevanđelje, rukopis, slikarstvo, Grigorije (kraj XII v.). Jedna od najznamenitijih rukopisnih ćirilskih knjiga dobila je ime po njenom naručiocu – humskom knezu Miroslavu, bratu velikog župana Stefana Nemanje. Riječ je o tzv. Izbornom jevanđelju – aprakosu, gdje se tekst sistematizuje prema poglavljima u okviru redosljeda jednogodišnjih bogoslužbenih čitanja. Rukopis je pisan na pergamentu i sadrži 181 list. Čine ga precizna ustavna slova staroslovenskog jezika, prema mišljenju pojedinih istraživača, zetsko-humske redakcije. Svakako da posebnu vrijednost ovog znamenitog spisa čine ukrasne minijature u vidu inicijala, zastavica i figuralnih segmenata – ukupno njih 296. Od prezentiranih zastavica izvedenih jednostavnim crtežom samo jedna – sa trojicom jevanđelista – posjeduje slikane djelove. Najveća pažnja posvećena je slikanju inicijala koji visinom zauzimaju više redova teksta – od šest do osam, pa i više. U okviru analize ukrasa inicijala mogu se tipološki uočiti nekolika osnovna modela. Najjednostavnijem pripada grupa za koju je karakteristična kombinacija geometrijskih elemenata sa svedenim pletenicama i prepletnim trakama. Na njih se nadovezuju oni formirani prepletima od floralnih i životinjskih oblika. Vrhunac slikarske imaginacije u punom izrazu može se sagledati preko inicijala sa tematikom fantastičnih animalističkih predstava. Za razliku od inicijala smirenog izraza sa ljudskim figurama, kada je u pitanju ilustrovanje životinjskih susrijećemo se sa fantastičnim svijetom prepoznatljivih formi zmija, lavova, pantera, pasa, vukova, riba, čaplji, orlova, zečeva..., koje se uklapaju u floralne konstrukte. Uz nabrojane, treba apostrofirati i fantastična stvorenja sa određenom simbolikom poput grifona, zmajeva i baziliska. U kontekstu stilskog definisanja minijatura Miroslavljevog jevanđelja, često se vrši njihovo svrstavanje u tzv. teratološki – zvjerinji ornamentalni stil, koji je u širem smislu karakteristika nordijske minijature. Treba napomenuti da sličan tretman postoji i u okvirima iluminacije vizantijskih, romaničkih, pa i islamskih rukopisa. Navedeno svjedoči o činjenici da je autor minijatura u Miroslavljevom jevanđelju imao širok izbor uzora prema kojima je osmislio svoj, nesumnjivo individualni, tematski i likovni aranžman. Za razliku od nordijskog teratološkog stila – naročito irskog i germanskog – sa jakim ekspresivnim nabojem, u Miroslavljevom jevanđelju se manifestuje smirenija likovna opservacija ostvarena kombinovanjem vizantijske rafiniranosti sa osobinama zapadnjačkog iluminiranja. Na osnovu analize načina tretiranja likova na zastavici sa trojicom jevanđelista – početni dio rukopisa – pojedini istraživači identifikuju i uticaje koptske minijature. Među osnovne likovne karakteristike vještog crtača i slikara minijatura jevanđelja spadaju: crtež perom u crnoj ili crvenoj boji; kolorit crvenih, zelenih i žutih tonova; slikanje ili preslikavanje zlatom. Pored brojnih razmatranja o porijeklu i uzorima slikarskog ukrasa, u nauci postoji više stavova o mjestu nastanka i identifikaciji autora rukopisa. Izvjesno vrijeme izražavan je stav o radu dva pisara, međutim, ime u rukopisu označeno kao Versameleon, kako će se pouzdano utvrditi, ne odnosi se na ličnost, već je u pitanju grčki naziv za jednu vrstu boje u vidu balzama – zaštitnog laka. Sa druge strane, poznato je ime minijaturiste koje se javlja na više mjesta u spisu kao Grigorije. Što se tiče problematike određivanja lokacije pisanja teksta i njegovog iluminiranja, najčešće se ona veže za neku od benediktinskih skriptorija na Crnogorskom primorju, pri čemu se uglavnom misli na kotorske umjetničke krugove. Na takvo mišljenje, između ostalog, upućuje i više primorskih elemenata u leksici jevanđeljskih tekstova. U naučnim krugovima preovladava tvrdnja da je Miroslavljevo jevanđelje nastalo krajem XII v. i da je bilo namijenjeno → Crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju.