Maurović, Andrija, strip crtač, slikar (Muo, Kotor, 29. III 1901 – Zagreb, 2. IX 1981). Sin Slovenca Josipa Maurovića i Đove Vicković iz Boke. Odrastao je u Dubrovniku. Postao je opčinjen crtanjem još kao petogodišnjak. Radove izlaže već kao gimnazijalac. Anarhizam mu je bila jedna od omiljenih tema. Isticao je da je pobuna mornara u Boki Kotorskoj (1918) uticala na njega i njegove prijatelje. Akademiju u Zagrebu upisuje 1922, uz urgiranje → Ivana Meštrovića, jer su bili prošli svi upisni rokovi. Akademija nije dozvoljavala da studenti objavljuju svoje radove u štampi, pa je Maurović napustio studije. Već sredinom tridesetih godina XX v. ističe se kao jedan od najznačajnijih crtača, koji je kvalitetom na nivou nekih svjetskih imena. Ranko Munitić zapisuje: „Imena Alexa Raymonda, Burnea Hogartha, Leeja Falka, Phila Davisa i Raya Moorea poznata su poklonicima stripa širom svijeta. Dodamo li im još ime Andrije Maurovića, obuhvatili smo sve od bitnog značaja za priču u slikama između 1933. i 1938. godine”. Prva etapa njegovog stvaralaštva veže se za period između 1935. i 1944. Iz tog vremena izdvajaju se Vjerenica mača, Podzemna carica, Ljubavnica sa Marsa, Trojica u mraku i Sedma žrtva. Maurović se obreo i na frontu tokom NOB-a (1944. se pridružuje partizanskim trupama). Druga faza njegovog strip stvaralaštva dolazi početkom pedesetih godina. Pero zamjenjuje kičicom, a pređašnji čisti i precizni stil postaje ekspresivan i dramatičan. Stvarao je u okviru različitih žanrova. Objavljivao je u velikom broju jugoslovenskih listova. Bavio se različitim temama – vestern, mornarskim, istorijskim i dr. Po sopstvenom priznanju, omiljeni lik koji je stvorio bio mu je Dan. Upečatljive su njegove adaptacije književnih djela kroz stripovski medij: Ognjem i mačem (prema romanu Henrika Sjenkjeviča, 1935–1936); Trojica u mraku (prema romanu Frederika Fausta, 1936); Meksikanac (prema pripovijesti Džeka Londona, 1951) i Jahač usamljene zvijezde i Jahač rumene kadulje (prema romanima Zejna Greja, 1952–1953) itd. Od scenarista je najviše sarađivao sa Krešom Kovačićem, Franjom Fuisom, Božidarom Rašićem, Marselom Čuklijem, Rudijem Aljinovićem, Norbertom Nojgebauerom i dr. Stari Mačak bio je njegov stripovski alter ego. Proslavljen je (u) djelima Posljednja pustolovina Starog Mačka (pet svesaka, 1937/38), Povratak Starog Mačka (Plavi vjesnik, 1968) i Stari Mačak (vanredno izdanje Plavog vjesnika, 1969). Maurovićevom poslijeratnom opusu pripadaju i djela Cvijet u kamenu (Horizont, 1952), Grička vještica (Večernji list, 1960–1962), te stripovi iz lista Plavi vjesnik: Kišova zagonetka (1960), Biser zla (1960–1961), Uglomi gospodar pećine (1961–1962), Brod buntovnika (1963–1964), Poslednja petorica (1964), Blago Fatahive (1967–1968) i dr. Za prostor Crne Gore posebno su zanimljive dvije slikovne priče na po jednoj stranici iz serije Izlet u prošlost, koje je crtao prema tekstovima Rudija Aljinovića – Ustanak mornara i Krvna osveta, a koje su objavljene u listu Plavi vjesnik (1968). Maurović je bio velikan jugoslovenskog stripa. Ostaje upamćen po briljantnom filmskom kadriranju, fluidnoj i dinamičnoj promjeni rakursa i mizanscena. Glumačko iskustvo i ljubav prema vestern filmovima kod njega doprinose lucidnom rješavanju vinjeta. Maurovićevo slikarstvo ostalo je u sjenci njegovog nesvakidašnjeg crtačkog dara. Na platnu je prikazivao opskurne i apokaliptične scene. Za razliku od stripa, u kome je dostigao same zenite, njegovo slikarstvo nije doseglo ni dio te slave. Sam definiše razliku između svojih polja djelovanja: „Strip je svojevrsni narkotik… stalna napetost… Kad radite sliku u ulju, možete prekinuti kad hoćete. Kod stripa ste okovani rokovima… Strip je ubitačan, grozan… u tom radu čovjek izgara… nestaje...” Dugo vremena živio je boemski, da bi kasnije u potpunosti promijenio navike. Svojevremeno je drugovao sa Ivanom Goranom Kovačićem i Tinom Ujevićem. Poslijeratni period života proveo je u dijelu Zagreba poznatom kao Pantovčak. Sahranjen je 1981. na groblju Miroševac, da bi 1990. njegovi posmrtni ostaci bili preneseni na Mirogoj. Arsen Dedić, kompozitor, posvetio mu je pjesmu Trojica u mraku, a Miodrag Vuković, pisac, zbirku Crtač stripova. Utemeljene su i nagrade u čast A. Maurovića. Ljubljansko društvo „Klub devete umjetnosti” ustanovilo je priznanje „Andrija” (1978), a Udruga za očuvanje baštine i popularizaciju hrvatskog stripa, na inicijativu Veljka Krulčića, uspostavila je Nagradu za životno djelo „Andrija Maurović” (2009).