Borozan, Marko, vajar (Bokovo, Cetinje, 26. II 1917 – Cetinje, 20. II 1967). Na Cetinju je učio gimnaziju i učiteljsku školu, koju je završio 1932. Radio je kao učitelj u Izvorima, Kičevo (Makedonija), u Grblju (Budva) i Bioču (Podgorica) (1934–1940). Od 1941. pridružuje se NOB-u. Na Cetinju 1942. osuđen je na 101 godinu zatvora. Kaznu je služio na jugu Italije (Leče u Apuliji, Kalabrija). Nakon kapitulacije Italije, vraća se u Jugoslaviju i priključuje Prekomorskoj brigadi. Od 1945. radi u Ministarstvu prosvjete NRCG, kao referent u Odjelu za kulturu. Studira vajarstvo na APU u Pragu (1946–1948), kod profesorâ J. Horejica i B. Stefana, gdje stiče znanje i uvid u dostignuća evropskog modernog vajarstva. Vraća se 1948. u Crnu Goru i nastavlja sa radom u Ministarstvu prosvjete, kao referent za Odjel za kulturu. Postavljen je 1948. za sekretara u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore. Zadužen je za pripremanje i otvaranje Umjetničke galerije (→ Muzeji i galerije u Crnoj Gori). Učestvuje na III izložbi ULUCG-a (1948). Godine 1950. postavljen je za sekretara novoosnovane Umjetničke galerije, čiji je bio direktor 1967. Njegova vajarska djela antropomorfnog i zoomorfnog karaktera pripadaju intimističkoj, lirski intoniranoj skulpturi, nekada sa recidivima angažovanog, humanističkog sadržaja. Radio je u gipsu, kamenu, drvetu i bronzi. U svom radu uspio je harmonično da poveže arhetipsko i mitsko – klasično sa skulpturom moderne – ekspresija, asocijativnost, kubističko raslojavanje. Senzibilno tretiranje volumena, smjenjivanje i preplitanje oblina, šupljina i izbočina, linearni ritmovi, jednostavnost, predstavljaju nosioce plastično-strukturalne slojevitosti njegovog vajarstva, koje u kontekstu likovnog, humanog i altruističkog emanira magiju lirskog i poetskog, ali i tragičnog i bolnog. Pedesetih godina inspiriše ga životinjski svijet (Ranjeni jelen, 1958; Crni panter, 1959; Hrt, 1956; Materinstvo II) i ljudsko tijelo, koje tretira u rasponu od smirenih zatvorenih korpusa do razigranih, dinamičnih oblika u pokretu (Makedonsko kolo; Violinista, 1958; Kamena s ramena I, 1955; Mislilac). Radi i skulpture sa ratnom tematikom (Posljednji juriš, 1958; Invalid), kojima nagovještava promjenu u likovnom izrazu (Pod okupacijom, I i II, 1961). Naime, sve implicitnije pokazivao je potrebu da preko umjetnosti iskaže svoj odnos prema društvu i aktuelnim zbivanjima (Homoplastikus, 1962; Borba bikova). Vraća se portretnoj skulpturi. Na portretima Crnogoraca (Crnogorac, I, II, 1960; Hajduk, 1961) potencira tipske nacionalne karakteristike, dok na ženskim iskazuje suptilnost sanjarske čulnosti (Glava žene, 1966) i sublimaciju bola i tuge (Samohrana majka, 1963). Na nekim skulpturama evidentan je diskretan iskorak prema kubističkom fasetiranju forme (Pravda pobjeđuje, 1956) i asocijativnom znaku (Jan Žiška, 1961). Bavio se i publicističkim radom, na šta upućuju radovi: „Izložba školstva naroda Jugoslavije”, Prosvetni rad, br. 5, Cetinje, 1949; „Rad Škole za primjenjenu umjetnost u Hercegnovom”, Pobjeda, 19. XII 1949. Imao je nekoliko samostalnih izložbi: Cetinje (1958, 1962, posth. 2009), Priština (komemorativna 1967). Učestvovao je na više kolektivnih izložbi. Bio je član ULUCG-a od 1957.