Sforca, Karlo (Sforza, Carlo; Montinjozo, Italija, 1872 – Rim, 1952), italijanski diplomata, političar. Bio je poslanik u Kini (Peking) i pri srpskoj vladi na Krfu (1916–1918), a u periodu 1918–1919. imenovan je za visokog komesara za Osmansko carstvo (Carigrad). Nakon završetka Prvog svjetskog rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu), 1919. je izabran za senatora, da bi nedugo potom u vladi Đovanija Đolitija bio ministar spoljnih poslova (1920–1921). Poslije odlaska italijanske vojske iz Albanije i sporazuma koji je Italija postigla sa albanskom vladom u Tirani o priznavanju nezavisnosti Albanije (2. avgust 1920), predano se bavio rješavanjem graničnog pitanja između Italije i novostvorene Kraljevine SHS. Bio je jedan od potpisnika Rapalskog ugovora (12. novembar 1920), zbog čega se našao na meti kritika crnogorske emigracije, koja ga je optuživala da je tajnim klauzulama ovog ugovora preuzeo obavezu da okonča „crnogorsko pitanje”. Ovo pitanje izazvalo je pad Đolitijevog kabineta, nakon čega je postavljen za ambasadora u Parizu. Nakon dolaska Musolinija na čelo italijanske vlade, podnio je ostavku na dužnost ambasadora u Parizu, a 1922. se vratio u Italiju. Poslije Drugog svjetskog rata (→ Crna Gora u Drugom svjetskom ratu), obavljao je dužnost ministra bez portfelja u vladama maršala Pjetra Badolja i Ivanoea Bonomija, nakon čega je bio predsjednik Savjetodavne skupštine (1945–1946), a potom i ministar spoljnih poslova (1947–1952). Potpisao je mirovni ugovor sa Jugoslavijom (10. februar 1947), čime je izvršena revizija Rapalskog ugovora u korist jugoslovenske države i uspostavljena Slobodna teritorija Trsta.