Diplomatska služba Državne Zajednice Srbija i Crna Gora. Državna Zajednica Srbija i Crna Gora (SCG) trajala je od februara 2003. do juna 2006. godine. Ustavna povelja SCG proglašena je februara 2003. i uglavnom sadrži konfederalne elemente, uključujući i međunarodni nastup SCG, odnosno nastup njenih konstitutivnih republika. Tako je u članu 14 Ustavne povelje navedeno: „Srbija i Crna Gora je jedan subjekt međunarodnog prava i član međunarodnih globalnih i regionalnih organizacija za čije članstvo je uslov međunarodni subjektivitet”, kao i da „države članice mogu biti članice međunarodnih globalnih i regionalnih organizacija za čije članstvo nije uslov međunarodni subjektivitet”. U članu 15 Ustavne povelje istaknuto je da „Srbija i Crna Gora uspostavlja međunarodne odnose sa drugim državama i međunarodnim organizacijama i zaključuje međunarodne ugovore i sporazume”. Istovremeno, „države članice mogu održavati međunarodne odnose, zaključivati međunarodne sporazume i osnivati predstavništva u drugim državama, ako to nije u suprotnosti sa nadležnostima Srbije i Crne Gore i interesima druge države članice”. Ustavna povelja je predvidjela vrlo uske nadležnosti SCG, sa Savjetom ministara koji je činilo samo šest članova, uključujući i predsjednika SCG, koji je istovremeno imao ulogu predsjedavajućeg, odnosno funkciju premijera. Predsjednik SCG je prema članu 26 Ustavne povelje, između ostalog, imao i nadležnost da „donosi ukaze o postavljenju i opozivu šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava Srbije i Crne Gore i prima akreditivna i opozivna pisma stranih diplomatskih predstavnika”. Jedna od nadležnosti Savjeta ministara bila je da „imenuje i razrješava šefove diplomatsko-konzularnih predstavništava Srbije i Crne Gore i druge funkcionere, u skladu sa zakonom” (član 33). Član 34 Ustavne povelje posvećen je načinu međunarodnog predstavljanja SCG, što je bilo posebno važno za novi koncept organizacije diplomatsko-konzularnih predstavništava u inostranstvu. Prema ovom članu, diplomatsko-konzularna predstavništva u inostranstvu su bila podijeljena. U jednom broju predstavništava sprovedena je potpuna jednakost između predstavnika država članica, tako što je utvrđen paritet između diplomatskih predstavnika na principu rotacije šefova predstavništava (drugim riječima, šef predstavništva i njegov zamjenik su dolazili iz dvije države članice i rotirali su se nakon određenog vremena na svojim funkcijama). Ovo se odnosilo na misije pri međunarodnim organizacijama, kako je eksplicitno predviđeno u prvom stavu člana 34: „U predstavništvima Srbije i Crne Gore u međunarodnim organizacijama, Ujedinjenim nacijama, Organizaciji za evropsku bezbjednost i saradnju, Evropskoj uniji, Savjetu Evrope, države članice su predstavljene na paritetnoj osnovi, putem rotacije”. Kada su bila u pitanju sva ostala diplomatska predstavništva (tj. bilateralne ambasade), uključujući i međunarodne finansijske organizacije, u drugom i trećem stavu istog člana navedeno je da „način predstavljanja i zastupljenosti država članica u međunarodnim finansijskim organizacijama utvrđuje Savjet ministara, uz saglasnost nadležnih organa država članica. Zastupljenost država članica u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Srbije i Crne Gore određuje Savjet ministara, uz saglasnost nadležnih organa država članica”. Ovim je garantovana jednakost međunarodnog predstavljanja država članica, ne samo imajući u vidu paritet u sastavu Savjeta ministara (koji je o tome odlučivao), nego i obavezu da se o izboru kadrova u predstavništvima u inostranstvu saglase nadležni organi država članica. U članu 40 Ustavne povelje SCG regulisane su nadležnosti ministra spoljnih poslova i poslovi spoljne politike na sljedeći način: „Ministar spoljnih poslova sprovodi i odgovoran je za sprovođenje spoljne politike Srbije i Crne Gore, pregovara o međunarodnim sporazumima i predlaže Savjetu ministara kandidate za šefove diplomatsko-konzularnih predstavništava Srbije i Crne Gore. Ministar spoljnih poslova koordinira utvrđivanje spoljne politike sa nadležnim organima država članica”. Najzad, članom 42 bilo je predviđeno da „nakon perioda od dvije godine, ministri spoljnih poslova i odbrane zamjenjuju funkcije sa svojim zamjenicima”. Navedene odredbe Ustavne povelje predstavljale su odraz političke volje predstavnika Srbije i Crne Gore, koji su od svojih predstavnika u diplomatskoj službi SCG očekivali da u praksi nastoje da sprovode politiku koja je odgovarala internim i spoljnim ciljevima svojih država članica. Tako je jedna od prvih odluka Savjeta ministara SCG (aprila 2003) bila ona o povlačenju šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava, koje je u prethodnom periodu predložila Socijalistička narodna partija Crne Gore, koja je u međuvremenu prešla u opoziciju (19 ambasadora i 6 generalnih konzula). Istovremeno, službeni predstavnici Podgorice su isticali da novi kadrovi Crne Gore u diplomatsko-konzularnoj mreži, u prvom redu, treba da „zastupaju interese Crne Gore”, što se prije svega odnosilo na pripremu i lobiranje u međunarodnoj zajednici za proglašenje nezavisnosti Crne Gore, nakon prvog perioda trajanja Ustavne povelje, koji je bio određen na tri godine od osnivanja SCG. Crna Gora je u praksi posebno insistirala na adekvatnoj zastupljenosti svojih kadrova u diplomatsko-konzularnim predstavništvima u zemljama regiona, EU i zemljama EU, SAD, kao i drugim uticajnim zemljama. Razriješeni su ambasadori: iz Rusije → Danilo Vuksanović, Italije → Miodrag Lekić, Danske → Branislav Srdanović, Finske → Radoje Zečević, Tunisa → Momčilo Bojović, Etiopije → Vladimir Boričić, Indonezije → Veljko Čagorović, Ukrajine → Rade Filipović, Libije → Vasilije Ilić, Argentine → Gojko Čelebić, Iraka → Zoran Jocović, Kube → Ljiljana Kadić, Albanije → Cafo Kapetanović, Sirije → Milutin Ojdanić, Bjelorusije → Nikola Pejaković, Jordana → Radonja Radović. Razriješeni su i šef Stalne misije SCG pri UN u Ženevi → Milorad Šćepanović, kao i generalni konzuli: → Ranko Kaluđerović u Bariju, Vukić Bulatović u Rijeci, → Nikola Meštrović u Salcburgu, → Dragan Stevanović u Štutgartu i → Zoran Vukčević u Diseldorfu. U zajedničkoj diplomatskoj mreži Crna Gora je imenovala nove ambasadore: → Nebojšu Kaluđerovića kao šefa Misije u UN u Njujorku, → Milana Roćena u Rusiji, → Iva Armenka u Španiji, → Dragišu Burzana u Velikoj Britaniji, → Milicu Pejanović-Đurišić u Belgiji, → Branka Lukovca, a zatim → Darka Uskokovića u Rimu, → Vladimira Radulovića u Danskoj, → Ranka Milovića u Sloveniji, → Igora Jovovića u Finskoj, → Marka Camaja u Tirani, → Perka Vukotića u Kanadi, → Ramiza Bašića u Poljskoj, → Veska Garčevića kao šefa Misije pri OEBS-u u Beču, kao i zamjenike ambasadora: u Vašingtonu Nebojšu Čagorovića, u Parizu → Dragicu Ponorac, u Pekingu → Ljiljanu Tošković, u Zagrebu Nikolu Bukilicu, Misiji pri EU u Briselu → Bojana Šarkića, Misiji pri SE u Strazburu → Zorana Jankovića, Misiji pri UN u Ženevi → Milana Begovića, u Oslu Milorada Đurovića, u Budimpešti → Vanju Braila, u Beču → Nikolu Cika, u Stokholmu Predraga Štileta, kao i generalne konzule: → Željka Stamatovića u Bariju, → Slobodana Rackovića u Štutgartu, → Ljubišu Perovića u Šangaju i → Božidara Obradovića u Sidneju. Iako je postojanje SCG trajalo malo više od tri godine, odredbe Ustavne povelje o paritetnom predstavljanju država članica u diplomatsko-konzularnim predstavništvima uglavnom su realizovane, posebno kada je u pitanju podjela funkcija šefova i zamjenika šefova misija pri glavnim međunarodnim organizacijama (OUN, EU, OEBS i dr.), kao i u nekim od važnijih diplomatskih predstavništava SCG (Vašington, Moskva, London, Pariz, Berlin, Rim i dr.). S druge strane, zbog kratkoće trajanja SCG, nije došlo u praksi do predviđene rotacije funkcionera i šefova nekih diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno ministra i zamjenika ministra spoljnih poslova SCG. Na mjestu ministra spoljnih poslova, u periodu trajanja SCG, nalazili su se predstavnici Srbije: Goran Svilanović (od februara 2003. do aprila 2004), a zatim Vuk Drašković (od aprila 2004. do juna 2006). Na mjestima zamjenika ministra spoljnih poslova SCG nalazili su se predstavnici Crne Gore: → Igor Lukšić (od marta 2003. do aprila 2004) i → Predrag Bošković (od aprila 2004. do juna 2006). U periodu prije proglašenja nezavisnosti Crne Gore, iz Crne Gore je na rukovodećim mjestima u diplomatsko-konzularnoj mreži SCG bilo 13 ambasadora i šefova misija, sedam generalnih konzula (uz 21 nižeg diplomatu), kao i pet visokih funkcionera u samom Ministarstvu spoljnih poslova. Za razliku od navedenih funkcija u Ministarstvu spoljnih poslova, odnosno šefova i zamjenika u najvažnijim predstavništvima u inostranstvu, ostali diplomatski sastav, kao i organizacija Ministarstva spoljnih poslova SCG u zemlji i inostranstvu, nijesu pretrpjeli značajnije izmjene u periodu funkcionisanja SCG i funkcionisali su na osnovu propisa i internih pravila SMIP-a iz prethodnog perioda. Od ukupno oko 1.200 zaposlenih u Ministarstvu u tom periodu (od čega oko 600 u inostranstvu u diplomatsko-konzularnim predstavništvima), Crnu Goru je predstavljalo manje od 50 funkcionera i službenika (uz napomenu da je broj ukupno zaposlenih kadrova u Ministarstvu i diplomatsko-konzularnih predstavnika porijeklom iz Crne Gore bio znatno viši, ali oni su pretežno dobili državljanstvo Srbije, pa stoga nijesu smatrani službenicima ili funkcionerima koje je formalno uputila Crna Gora kao svoje kadrove). U skladu sa odredbama Ustavne povelje (član 60) nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore, Srbija je nastavila kontinuitet Državne Zajednice kao subjekt međunarodnih odnosa, uključujući i članstvo u međunarodnim organizacijama, bilateralne odnose sa drugim državama, uz preuzimanje cjelokupne diplomatsko-konzularne mreže. Ministarstvo spoljnih poslova SCG, od 6. juna 2006, zvanično je nastavilo da funkcioniše kao „Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije”. Ambasadori i generalni konzuli, kao i niži službenici u diplomatsko-konzularnim predstavništvima SCG, kao i funkcioneri i službenici u Ministarstvu spoljnih poslova koji su bili postavljeni na prijedlog Crne Gore, obaviješteni su da im je prestao mandat, odnosno radni odnos sa 2. junom 2006. godine.