Salix eleagnos Scop., habitus
Salix eleagnos Scop.
Salix alba L.
Salix retusa Scop.
Salix L. (fam. Salicaceae), vrba, iva, rod iz porodice vrba u našoj flori zastupljen sa 13 vrsta i podvrsta i 2 hibrida. Dvodome su biljke. Sa izuzetkom poleglih, planinskih, patuljastih vrba (Salix retusa L. i Salix serpillifolia Scop.), imaju uspravnu formu srednjeg do visokog žbuna ili drveta. Listopadne su, listovi su cijeli, sa zaliscima, naizmjenični, a jedino kod rakite Salix purpurea L. i Salix amplexicaulis Bory nasuprotni. Uski su, gotovo linearni (siva vrba Salix eleagnos Scop.), lancetasti (vrba Salix × fragilis L.) do ovalni, često izrazito dvobojni. Cvjetovi su jednopolni, imaju nektarije i izuzetno su medonosni. Grupisani su u klasolike cvasti, zvane mace. Kod nekih vrsta formiraju se prije listanja (mačak, mačkovina, iva Salix caprea L.), ili istovremeno, ili poslije listanja (lugovina Salix alba L.). Plod je čahura sa brojnim sjemenkama, sniježno bijelo i meko dlakavim. Nalik istima, kod njene srodnice topole (Populus L.) liče na pahulje. Vrbe uglavnom naseljavaju vlažna ili plavna staništa, i dok su neke vrste zastupljene na čitavom visinskom gradijentu, od nizina do planinskih predjela, ili od morske obale dublje ka kontinentu (bijela vrba, siva vrba Salix eleagnos Scop.), druge su striktno vezane za određenu zonu – za visoke planine, Salix appendiculata Vill., Salix retusa L., Salix silesiaca Willd. Neke od vrsta su i graditelji zajednica: Salicetum albo-fragilis Tx (1948) 1955, koja je vegetacijski ekvivalent → NATURA 2000 staništa 92A0 – Galerije bijele vrbe i topole; Salicetum eleagni Moor 1958. em. Oberd. 1962, koja definiše NATURA 2000: 3240 – Obale planinskih rijeka obrasle sivom vrbom (Salix elaeagnos); Salicetum grandifoliae montenegrinum Lakušić 1964 – NATURA 2000: 4080 – Subarktički i alpijsko-borealni žbunjaci sa vrbama (Salix spp.). U našoj flori, ovaj rod nema endemične predstavnike. U narodu je kora vrba poznata kao prirodni aspirin i lijek za brojne zdravstvene tegobe. Takođe se koristi i za štavljenje kože. Grane su pronašle primjenu u pletarstvu, drvo u stolariji. Vrbe su postale i dio dekorativne dendroflore, naročito forme sa visećim granama, popularno nazvane žalosne vrbe.
Lit.: Josef Rohlena, Conspectus Florae Montenegrinae, Praha, Preslia, 20–21, 1942, str. 19–21. Vilotije Blečić & Radomir Lakušić, Prodromus biljnih zajednica Crne Gore, Glasn. Republ. Zav. Zašt. Prir. – Prirod. Muz., 9, Titograd, 1976, str. 68–69. Jovan Tucakov, Lečenje biljem, Beograd, Rad, 1984, str. 224–225. Čedomil Šilić, Atlas drveća i grmlja, Sarajevo, Svjetlost, 1988, str. 64–69. Emilija Vukićević, Dekorativna dendrologija, Beograd, Univerzitet u Beogradu, Šumarski fakultet, 1996, str. 288–296. Veroljub Umeljić, U svetu cveća i pčela: Atlas medonosnog bilja, Kragujevac, Veroljub Umeljić, 2003, str. 58–63. Vukić Pulević, Građa za vaskularnu floru Crne Gore, Dopuna „Conspectus Florae Montenegrinae” J. [Josefa] Rohlene, Posebna izdanja, Knj. 2, Podgorica, Republički zavod za zaštitu prirode Crne Gore, 2005, str. 45. Čedomil Šilić, Atlas dendroflore (drveće i grmlje) Bosne i Hercegovine, Čitluk, Masna Luka, Matica hrvatska i Franjevačka kuća, 2005, str. 62–85. Radiša Jančić & Danilo Stojanović, Ekonomska botanika, Beograd, Zavod za udžbenike Beograd, 2008, str. 78. Danijela Stešević & Danka Caković, Katalog vaskularne flore, Tom I, Podgorica, CANU, 2013, str. 89–95. Danka Petrović, Sead Hadžiablahović, Snežana Vuksanović, Vesna Mačić, Dmitar Lakušić & Đorđije Milanović, Katalog tipova staništa Crne Gore značajnih za EU u Crnoj Gori, verzija 3, Podgorica – Beograd – Banja Luka, 2019, str. 50–51, 64, 148–149. Vukić Pulević, Građa za fitonimiju Crne Gore, Cetinje, Podgorica, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, JU Narodna biblioteka „Radosav Ljumović”, 2021, str. 127–128, 149, 231, 239, 240.
D. Stešević