Ljubišnja, planina u śeverozapadnom dijelu Crne Gore i dijelom granična planina prema Bosni i Hercegovini. Granična je planina i između slivova rijeka Tare i Ćehotine. Sredinom planine uzdižu se vrhovi: Šuplja stijena (1.497 m), Kobilja glava (1.869 m), Ljubišnja (2.073 m), Dernečište (2.238 m), Veliki vis (1.805 m), Kablovi (1.769 m) i drugi. Ova planina sa vrhovima preko 2.000 metara nije bila znatnije zahvaćena ledničkom erozijom, pa na njoj i nema izrazitijih ledničkih oblika reljefa. O flori planine Ljubišnje srijeću se samo sporadični podaci, kao što je zastupljenost vrsta Verbascum nicolai Rohlena i → Arnica montana L. Nešto veći spiskovi vrsta mogu se naći u fitocenološkim tabelama → Vilotija Blečića. Za Ljubišnju je karakteristična šumska vegetacija koja je do skoro u nekim elementima imala prašumski karakter, što je potvrđeno u studiji Vilotija Blečića iz 1957. godine, Prilog poznavanju šumske vegetacije planine Ljubišnje, u kojoj je objašnjen floristički sastav zajednica i njihov vertikalni raspored. Na Ljubišnji su izdvojena dva šumska pojasa, i to: pojas bukovih i smrčevih šuma, širine 900–1.800 m, a mjestimično i do 1.850 metara, i pojas klekovine bora 1.800–2.238 m. Pojas alpskih pašnjaka na crnogorskom dijelu Ljubišnje nije razvijen u posebnu vegetacijsku zonu. Bukove šume prikazane su asocijacijom Fagetum silvaticae montenegrinum Blečić 1958, a raščlanjene su na šume bukve i jele (Fagetum silvaticum abietetosum) i subalpijska bukova šuma (Fagetum silvaticae subalpinum). Prva je nešto češća i razvijena je u uvalama duž potoka, dok je druga zapažena samo iznad Vukodola i slična je subalpijskoj šumi Pive i → Durmitora. Specifične ekološke prilike uslovile su da se smrčeva šuma (Piceetum excelsae croaticum Horvat 1950) na Ljubišnji u florističkom sastavu znatno razlikuje od smrčevih šuma na ostalim crnogorskim planinama. Ova zajednica na Ljubišnji raščlanjena je na dvije subasocijacije: 1. Piceetum croaticum montanum Horvat 1950 (sa dva facijesa: calcicolum i silicicolum) i 2. Piceetum croaticum subalpinum Horvat 1950 (sa dva facijesa: typicum i luzuletosum). Klekovina bora (Pinetum mughi montenegrinum Blečić (1957) 1958) nastavlja se na pojas smrče. Počinje od 1.800 m i ide do najvišeg vrha (kota 2.238 m). Floristički sastav klekovine na Ljubišnji skoro je isti kao i klekovina na ostalim crnogorskim planinama. O stanju smrčevo-jelovih šuma na području Pljevalja, đe je na prvom mjestu obuhvaćena planina Ljubišnja, pisao je 2003. šumarski inženjer → Ljubomir Rondović. Oskudnoj literaturi o planini Ljubišnji treba pridodati iscrpne putopise dvojice zagrebačkih planinara: Vladimira Blaškovića (1933) i Željka Poljaka (1955). Ispuštene su prilike i mogućnosti da se izuči flora i vegetacija planine Ljubišnje i izradi jedna cjelovita monografija. Prvobitni šumski pokrivač je nepovratno degradiran neracionalnom eksploatacijom, aktiviranjem rudnika, a uz to i granični položaj planine Ljubišnje zahtijeva da se ostvari jedan dogovoreni međudržavni projekat sa Bosnom i Hercegovinom.