Srednjovjekovni pečati, predmeti sa urezanim reljefnim znakom i najčešće nazivom osobe, koji su služili za ovjeru i vjerodostojnost isprave ili pisama i drugih pošiljki. Proučavaju se u okviru sfragistike, pomoćne istorijske nauke, koja se bavi izučavanjem pečata. Riječ sfragistika dolazi od grčke riječi sfragis – pečat, odnosno od latinske riječi sigillum – pečat, pa se ova nauka naziva i sigilografijom. Srednjovjekovni pečati predstavljaju prilično rijetke, ali veoma važne arheološke nalaze, među brojnim diplomatskim dokumentima. Kroz prošlost su imali dvostruku funkciju, legalnu i praktičnu. To su instrumenti koji su dokumentu osiguravali veću potvrdu autentičnosti, pa su se koristili i prilikom zatvaranja pisama. U pravnom smislu iz pečata se može saznati veliki broj podataka: ime i titula vlasnika pečata, društveni status, umjetnički trend, stilovi odijevanja, oružja i oklopa, kao i razvoj heraldike. Pečati mogu biti: utisnuti i viseći. Utisnuti pečati (sigillum appressum) su sve do XIII v. bili pričvršćeni na pergamentnoj traci i utisnuti na pergamentnoj povelji, a od XIV v. i na papiru. Viseći pečat je bio od voštane zaobljene kutijice, kroz koju je bila provučena u raznim bojama svilena, pletena, končana ili pergamentna vezica. Pečat se izrađivao od metala (olovni ili zlatni), voska u raznim bojama, a od XVI v. i od beskvasnog pšeničnog hljeba (hostije, oblande). Zlatni pečati nazivali su se „bule”, a izdavali su ih obično carevi i kraljevi. Olovne „bule” izdavao je papa. Pošto su bili izuzetno fragilni, pečati su se čuvali u kutijama od raznog materijala (srebro, pozlata, mesing, drvo, slonovača, itd.). Na osnovu formi, pečati su bili različitih oblika: ovalni, okrugli, srcoliki, trougaoni, kvadratni, krstoliki, štitasti, kruškoliki i dr. Utiskivanje je bilo jednostrano ili dvostrano. Voštani pečati su mogli imati pečatnu sliku samo sa jedne ili na obje strane. Metalni su pečati bili gotovo uvijek dvostrani. Zlatni pečati, „bule”, visile su obično na svilenoj traci, a u Vizantiji su nazivani hrisovuljama. Postoje različiti tipovi pečata: samo sa urezanim slovima, samo sa slikama ili portretima, samo sa grbom ili bez njega ili sa svim elementima zajedno. Tokom arheoloških iskopavanja posljednjih godina pronađena su tri olovna pečata iz perioda VI–X vijeka. To se posebno odnosi na („novi”) pečat arhonta Duklje Petra pronađenog na → Oblunu, koji predstavlja izuzetno vrijedan sigilum iz X vijeka. Na → Starom Ulcinju pronađena su dva vizantijska olovna pečata iz VII v. sa invokativnim monogramom Bogorodice Teotokos. Pored pečatâ arhonta Duklje Petra (πετρ(ο)υ αρχοντος διοκλ(ε)ια(σ)), poznati su i pečati kralja Bodina (1081–1099), protosevasta (πρωτοσέβαστος) i eksusijasta Duklje i Srbije (XI v.) i pečat dukljanskog kralja Đorđa (oko 1113–1118. i oko 1125–1131) (Georgie regis Bodini filius, XII v.).