Stećak, monolitni srednjovjekovni nadgrobni spomenik. Pod ovim imenom je ušao u stručnu literaturu, a u upotrebi su i različiti narodni nazivi: mramor, kam, biljeg, za → nekropole mramorje, grčko groblje, itd. Pripadaju periodu od kraja XII do početka XVI v., a klasično razdoblje sa najvećim brojem spomenika je XIV i XV vijek. Rasprostranjeni su na području Hercegovine, Bosne (BiH), Dalmacije (RH), zapadne Srbije i zapadne Crne Gore, sa najvećom koncentracijom u Hercegovini. Procjenjuje se da je sačuvano oko 70.000 spomenika, a njihov broj je bio znatno veći, jer su sekundarno upotrebljavani kao građevinski materijal. Po tipologiji dijele se na osnovu dimenzija i oblika, na položene i uspravne. Oblici položenih stećaka su ploča, sanduk, visoki sanduk i sarkofag (sljemenjak). Razlikuju se po visini, a sarkofag ima dvoslivni krov. Među uspravnim stećcima izdvajaju se uspravne ploče, četvrtasti stubovi, krstovi i spomenici koji podsjećaju na rimski → cipus. Stećak postoji kao izdvojeni spomenik, grupa spomenika ili nekropole različitih veličina, najčešće uz crkve ili starija kultna mjesta (→ Tumul). Stećci mogu biti neukrašeni ili ukrašeni geometrijskim, arhitektonskim, hrišćanskim, zoomorfnim i antropomorfnim motivima, viteškim scenama, scenama lova, muškog i ženskog kola, predstavama oružja, simbolima i heraldičkim motivima. Na manjem dijelu stećaka (oko 200) postoje ćirilični natpisi, najčešće sa imenom pokojnika, a sporadično su sačuvana imena „dijaka” (pisara) i „kovača” (klesara). Stećci nestaju sa osmanlijskom okupacijom. Sa prostora Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore (→ Bare Žugića, → Grčko groblje u Novakovićima, → Grčko groblje u Zagrađu) i Hrvatske, 28 nekropola stećaka upisano je na Listu svjetske baštine UNESCO, 2016. godine.