Soko grad u Štitarima (Ivanov grad), srednjovjekovno utvrđenje između sela Štitari, Kosijeri i Đinovići, na granici između Riječke i Lješanske nahije na području Cetinja. U istorijskim izvorima prvi put se pominje u prvoj polovini XV v., kada je imao veoma važnu odbrambenu ulogu pred Osmanlijama, omogućivši nesmetanu izgradnju Cetinja. Soko grad je posebno vezan za istoriju Crnojevića za Stefanicu Crnojevića (1451–1465), koji ga je podigao, i njegovog sina Ivana Crnojevića (1465–1479. i 1481–1490), koji je prije prenošenja prijestonice sa → Žabljaka Crnojevića na Cetinje, izvjesno vrijeme ovdje boravio. Utvrđenje je bilo aktivno ne baš dugo nakon pada Crne Gore pod Tursku vlast (1496), kada je polako izgubilo strateški značaj, pa je samim tim bilo napušteno. Soko grad je podignut na dominantno prirodno uzvišenom terenu, teže pristupačnom, koji se naziva Sokolski krši. Kako do sada nijesu vršena arheološka istraživanja, nije moguće dati precizne podatke o vremenu podizanju prve naseobine. Slučajno otkriveni fragmenti keramike, kao i ostaci megalitskih kvadera navode na pretpostavku da je tu nekad postojala ilirska → gradina. Poput ostalih srednjovjekovnih gradova, Soko grad je formiran na terenu koji je zbog prirodne konfiguracije teško osvojiv. Unutar zidina su bili izgrađeni objekti za funkcionisanje i odvijanje života, prilagođeni odbrani u slučaju opasnosti. Takođe, prilaz gradu je postojao samo sa jedne strane, što je bila značajna zaštita od napada. U podnožju grada nalazi se pećina sa vodom, od koje se uskom stazom stiže do kapije grada, na jugozapadnoj strani utvrđenja, iza koje se nalazi brežuljak sa zaravnjenim platoom. Prostor unutrašnjeg dijela grada je u obliku nepravilnog, izduženog trapeza, dužine oko 90, a širine oko 60 metara. Na lokaciji su vidljivi odbrambeni zidovi, kule, ulazna kapija, crkva, cistijerna za vodu, citadela, kao i ostaci prostorija koje su služile za stanovanje posade utvrđenja. Na samom jugoistočnom dijelu grada nalazila se mala, jednobrodna crkva nepoznatog patrona, sa ulaznim vratima na zapadu i plitkom, polukružnom apsidom na istoku. Ostaci ukazuju da je građena sitnijim, pritesanim kamenom, složenim u nedovoljno precizne, horizontalne redove. Unutrašnji prostor, dimenzija 7,9 x 4,4 m, podijeljen je s dva para pilastara na tri traveja. Po svemu sudeći, crkva je bila zasvedena podužnim svodom i, s obzirom na dužinu, morala je imati ojačavajuće lukove, koji su se oslanjali na navedene pilastre. Vjerovatno je na početku svoda imala i vijenac, kako je to uobičajeno kod crkava tog tipa. Posebno je zanimljiv podatak da je svojevremeno u blizini crkve nađen fragment maltera islikan žutom, crvenom i plavom bojom, što bi moglo da ukaže da je crkva svojevremeno bila freskopisana.