Ilirik (starogrč. Ἰλλυρίς, lat. Illyricum, Illyris), rimska provincija i ime za oblasti zapadnog Balkana. Prema antičkim literarnim izvorima bila je nastanjena → Ilirima (starogrč. Ὶλλυρoί). Pojam Ilirija koji se javlja u klasičnoj Grčkoj (V v. p. n. e.) kao opisno ime za susjedne populacije na sjeverozapadnim granicama grčkog svijeta, u rimskom političkom diskursu mijenjao se s vremenom. Primarno, odnosio se na istočnojadransku obalu („obale ilirskog mora”) i Regnum Illyricum (Ilirsko kraljevstvo), da bi kasnije njime bile obuhvaćene oblasti od Alpa do Morave i od Jadrana do Save. Iako istočnojadranska obala i tzv. Ilirsko kraljevstvo ulaze u interesnu sferu Rima još krajem III i u II v. p. n. e. (sukobi sa ardijejskom dinastijom Agrona i Teute; Demetrijem Hvarskim), ni nakon pobjede nad posljednjim ilirskim kraljem Gencijem nije organizovana u provinciju. Skadarskim sporazumom 167. g. p. n. e. zajednice koje su ušle u savezništvo sa Rimom, tokom posljednjeg rata, postaju foedus, oslobođene su poreza, a druge foedus inquum, u značenju „nejednakog savezništva”, obavezane su na godišnji danak. Kao provincija Ilirik se pominje tek u I v. p. n. e., u doba Gaja Julija Cezara, koji je 59. g. p. n. e. na upravu, uz Cisalpinsku Galiju, dobio i Ilirik. Uspostavljanje Ilirika kao zasebne provincije, prvo senatske, a potom carske, odigralo se tek u ranom principatu. Nedugo zatim uslijedila je podjela provincije na Gornji i Donji Ilirik (Illyricum superius et Illyricum inferius), odnosno → Dalmaciju i Panoniju.